Putuje li tko »na krilima anđela«, njegovu se letu može pripisati i udobnost i sigurnost, i lakoća i zanos, pa čak i vječnost. Pismo pak anđeoskomu letu priznaje munjevitu hitrinu, ali mu naoko odriče krila. Iako se, naime, kerubi krîle i u Mojsijevu nacrtu i u Salomonovu hramu i u Ezekielovu viđenju, a Izaija zamjećuje da krila i serafima služe za let, članovi se ostalih nebeskih zborova pred ljudima pojavljuju i bez kakva perja. Luka i Matej bilježe, doduše, gdje dusi s neba silaze i u nj uzlaze, a Ivan spominje i njihov let; no anđeosku krilatost nagoviještaju tek Zaharijino viđenje »zlodušica« s krilima »kao u rode« i skakavci Bezdana iz Otkrivenja čija krila šume »kao štropot bojnih kola«. Pomnije će čitanje anđelima ipak radije priznati lepet nego teleportaciju. Ne samo da dusi Otkrivenja »lete« istim grčkim glagolom kao i ptice, nego i hebrejski »brzi let« Danielova arkanđeoskoga tumača Gabriela konotira – napor.
»Od početka tvoje molitve izišla je riječ, i ja dođoh da ti je navijestim«, ocrtao je sletjeli arkanđeo brzinu kojom je uslišao prorokovu četverominutnu molitvu. No zna li se da krilati Božji pouzdanici »hode i ne more se«, za ocrtavanje Gabrielova napora portretistu bi trebala ugledna dosjetljivost, ako ne i uglađena duhovitost.
Baš je takvim riječima znameniti slikarski životopisac Vasari opisao Gherarda Jacopova, slikara poznatijega pod nadimkom »Starnina«. Firentinac koji je vrhunac zanata izučio u Valenciji kiparsku je otmjenost svojega talijanskoga »Arkanđela Gabriela« uresio živahnom španjolskom temperom, ali visoku ocjenu njegove važnosti za internacionalnu gotiku prodornije će opravdati krila: dok jednim miruje u molitvi, arkanđeo drugim kao da već hvata vjetar novoga poslanja. Tu bi neobičnost promatrač mogao obijediti kao srednjovjekovnu nezgrapnost da umjetnik nije stijenu pod anđelom zavio u modernistički vihor.
Unatoč mucavosti, kardinal Giovanni Banchini svojom je riječju 1415. zaustavio jedan od najprodornijih vihora koji su potresli Katoličku Crkvu: Zapadni raskol. Naime, upravo je taj blaženi dominikanac – rođen oko 1355., kada i njegov sugrađanin Starnina – savjetovao Grguru XII. da se na Koncilu u Constanzu odrekne papinske službe i tako dokonča krizu tijekom koje su se titulom rimskoga biskupa resila čak trojica ljudi. Ipak, Ivan Dominici – kako se svojega negdašnjega nadbiskupa i danas spominje Dubrovačka biskupija – papino okrilje nije opravdao tek darom govora koji mu je uoči ređenja izmolila sv. Katarina Sijenska, nego i revnošću odgoja kojom je propovjednički red spasio od rasapa. Povijest umjetnosti dosjeća ga se kao duhovnoga uzora otmjenomu fra Angelicu; no duhovitost njegove političke krilatice živahnije ocrtava žudnju kojom je hitio uzletu k anđelima: »Želi li me tko ubiti jer govorim istinu, dobrodošao je!«
