»Anđeli nemaju krila, anđeli imaju rep«, zdušno pjevaju oni što svoje pse drže »dlakavim anđelima«. Ali za svete su pisce ta krznata stvorenja zlodušne pojave kojima je više od pjesme pridržana – psovka. Pas je, naime, žrtva dostojna idola, a »pasji novac« plaća razbludnosti. Pa makar su psi Židovima i bili čuvari ili ovčari, zbog nečisti nisu smjeli preko kućnoga praga, te je i proždrljivost tih strvinara bila kaznom zločinaca prije nego što je postala prijetnjom proroka. Na psalmista pak koji u progoniteljima vidi »čopor pasa« dok pogane sluša gdje »reže poput pasa« podsjeća i Krist, koji ne bi dao »svetinje psima« ni dječjega kruha psićima. »Pas se vraća svojoj bljuvotini«, zaključuje Petar o Pavlovim »psima« što će se zbog pouzdanja u tijelo naći izvan Ivanova vječnoga grada. No iako i iz prvoga spomena grijeha vreba »zvijer na pragu«, odgovor na Tobitovu molitvu za anđeosku pratnju Tobiji i Rafaelu upravo je – pas.
»Sin išao s anđelom i pas za njima« grubi je oslik jedine posljedice očinske molitve koju je Tobit izrekao nesvjestan da Tobiju već prati arkanđeo. A da je nebeski pas pratiteljem samomu Rafaelu, nesvjesno je posvjedočio kipar koji je slikanju pristupao zlatarskom finoćom.
Andrea di Michele di Francesco de’ Cioni nije bio samo jednim od najvećih kipara firentinske renesanse; u zlatarskoj je radionici uz prezime pod kojim ga povijest bolje pamti – del Verrochio – stekao i osjećaj za crtu kojom je na slikama do opipljivosti istančavao tkanine. Upravo to umijeće opovrgava i uvriježeno mnijenje da je treperavo psetance na majstorovoj temperi na drvu »Tobija i anđeo« djelom njegova šegrta Leonarda da Vincija, zbog čijega se jednoga anđela del Verrochio navodno manuo slikanja. Naime, bijela Rafaelova tunika s pasjim krznom dijeli prozirnost, poletnost i podatnost, a na psećoj se ogrlici sluti i modrilo anđelova plašta.
Dok je zbog ljubomornih slutnja kraljice Izabele Portugalske tri dana čamila zatvorena u škrinji poput psa, ljupka dvorjanka Beatriz de Menezes da Silva imala je viđenje žene u bijeloj haljini ogrnutoj modrim plaštem. Portugalskoj svetici umrloj 1490. – dvije godine nakon Andree del Verrochia – Gospa je oslikala kako ima izgledati habit reda koji se plemkinja zarekla utemeljiti u čast Bezgrješnomu Začeću. Premda je odmah pred Djevicom prihvatila djevičanstvo, sveta Beatrica poziv je na osnutak koncepcionistica istančavala još tridesetak ljeta u toledskom samostanu dominikanaka – »Gospodnjih pasa«. A veo pod kojim se sve to vrijeme krila pomogao joj je napipati pravilo Majčine neznanosti, Sinove poslušnosti i Očeva sebedarja. Da anđelima ne trebaju krila, posvjedočio joj je sveti Rafael kada joj je pješke dojavio papino odobrenje. A rep? Dok je prije vječnih zavjeta primala popudbinu, na čelu joj je zatreperila – zvijezda.
