Tko bi i anđelu roge našao, tek je naizgled drug onomu što traži dlaku u jajetu ili iglu u plastu sijena. Makar, naime, psalmist »rogatima« proziva bezbožnike, bikovski i bivolji rogovi u Pismu se pridaju i onima što se nazivaju Božjim sinovima. Poganin Bileam prvi je uočio da je Izrael »k’o rozi bivola« Gospodu koji pravi »gvozden rog« kćeri Sionskoj. Ezekiel pak »lice kerubinsko« poistovjećuje s volujskim, a Ivan zamjećuje da osim anđeoskoga »bića slična juncu« i samoga Jaganjca resi »sedam rogova« – »sedam duhova Božjih«. Biblijske roge ipak najčešće podižu raznositelji Izraela – kako ljudska, »bašanska« goveda što gone pravednike i gnjetu siromahe, tako i neljudske nemani, Zmaj i Zvijeri. No najpoznatije je među »rogonjama« tele kojim su Aron i Roboam Izraelcima dvaput nadomjestili Boga. Da nije riječ tek o »liku od zlata slivenu«, nagoviješta Jeremija otkrivajući ime toga egipatskoga zloduha: Apis.
»Tvoj se Bik ne othrva? Da, Gospod ga obori!« Neuobičajeno je to živahan opis nebeskoga boja iz usta proroka kojega je najvećma obuzela težnja da prokaže mrtvilo poganskih bogova. Opsjednuće pak poganskim rogonjom u slično će proturječje dovesti Španjolca koji je postao sinonimom za slikara baš kao što je i uplakani prorok postao sinonimom za zloslutnika. Naime, više se i nego kojemu motivu Pablo Ruiz Picasso vraćao izvorištu svojega neslavnoga nadimka: Minotauru. No dok je na svojim ranijim crtežima, grafikama, uljima i objektima u ljudske spodobe bikovskih glava utiskivao vlastitu razdijeljenost između zemaljskih sila erosa i thanatosa, na najjednostavnijoj je »Glavi Minotaura« »majstor novoga« tušem na papiru otisnuo i trag podzemlja. Unezvijerene su oči zloduhu smještene sprijeda kao u grabežljivca, a stiješnjene mu nozdrve nabujale kao u pijanca; ali namjesto kravljih malja na koži mu od pobune izbijaju – čekinje.
Kostrijeću, koprivom i korbačem svoju je kožu svagda mrtvila bosonoga karmelićanka María Maravillas Pidal y Chico de Guzmán. Ako stoga i nije čudno što su svrbež, žarenje i bol dozlogrdili španjolskoj svetici – koja je 1974. za godinu nadživjela svojega slikarskoga sunarodnjaka – ipak je neočekivano što se »Čudesna« ni u molitvi nije mogla othrvati gađenju. Đavao se, naime, nije zasitio time da opsjeda samostane kojima je Maravillas od Isusa bila »vječnom poglavaricom«; Bog mu je dopustio da se obori i na njezino srce. No upravo će se po svagdašnjoj osami u nju utisnuti nježnost da u zajednici obnovi duh sestrinstva; upravo će iz njezine posvemašnje praznine izbiti izvor od kojega će bujati karmel za karmelom: »Ne smiju četine što tište naše srce tištati i srce Gospodinovo!« Poslušnost se majke redovnica s »Brijega anđela« može učiniti proturječnom; no njome je prva u Koncilu razaznala glas anđeoskoga roga.
