Kako prepoznati kršćanina? Po služenju! Ne po raspravama na društvenim mrežama ni po lijepim riječima i govoru o Bogu. Ne prepoznaje ga se ni po broju prijatelja iz crkvene hijerarhije, po križu oko vrata ili krunici oko ruke. Kršćanin se prepoznaje isključivo po spontanu i nesebičnu služenju, slobodnu od bilo kakva obzira i mišljenja ljudi.
Kada netko od kršćana u liturgijskom kontekstu sluša o »služenju«, to mu nije velik problem. Navikao je da se o tome govori u crkvi i rado će to poslušati. Međutim kad bi kršćane netko izvan crkvenoga konteksta nazvao »slugama« ili pozvao na »služenje«, pitanje je kako bi reagirali. Ta bi reakcija rekla mnogo o kršćaninovu odnosu s Kristom »koji nije došao biti služen, nego služiti«. Služenje je upisano u Kristov DNK. Imaju li kršćani Kristov DNK?
Poznati američki kantautor Bob Dylan u jednoj svojoj pjesmi govori: »Nekomu moraš služiti. To može biti ili vrag ili Bog.« Dylan je u pravu. Čovjek je kao biće u stalnoj napetosti između toga da bude sluga i toga da postane rob. Što čovjek više nesebično služi Bogu i drugima, to je ne samo više kršćanin, nego je i više čovjek. Takvo čovještvo donosi Krist. Ecce Homo. Evo Čovjeka.
Kaže se da je siječanj vrijeme takozvane poslijeblagdanske depresije. I općenito je depresija bolest suvremenoga doba. Ponajviše je to zbog sebičnosti i pretjerane usmjerenosti samo na sebe i svoje. Kada čovjek služi samo svojim sebičnim interesima, postaje rob Zloga. No depresije gotovo i nema tamo gdje čovjek konkretno ljubi svoje bližnje. Dostojevski u romanu »Braća Karamazovi« kroz usta starca Zosime nevjernoj ženi govori da je njezin problem što ona ljude voli samo u ideji, u glavi. A ljubav je konkretna stvar, stvar srca. Kada čovjek ima iskustvo konkretne ljubavi i služenja, otvara mu se nebo i on postaje sposoban vjerovati. Ima iskustvo »kristolikosti«, iskustvo istinske čovječnosti.
Konkretno služenje oslobađa. Konkretno služenje često ljudima pokaže da mogu više nego što misle da mogu. Služenje približava ljude i ispunjava život. Bez služenja čovjek duhovno umire. A »umiranjem sebi« čovjek se otvara bezvremenskomu postojanju. Zato za kršćane, ali i za sve ljude, vrijedi: »Služim, dakle, jesam!«
