Da suvremeni čovjek unatoč svim zabludama valjano sluti anđeosku odanost siromasima, pokazuje činjenica da naslovom »kraljevskoga anđela« ne kiti ni jednoga čovjeka, nego tek jednu – ribu. No iako »anđeli najmanjih« što uvijek gledaju »lice Oca« doista u »krilo Abrahamovo« nose tek siromahe, Pismo vrvi kraljevskim anđelima. Nije tek riječ o čuvarima vječnih dveri što na pitanje: »Tko je taj Kralj slave?« otpijévaju: »Gospodin nad vojskama!«, pa ni o kerubima nad kojima stoluje »Bog jedini nad svim kraljevstvima«. Premda i zlodusi nose titule »kralja bezdana«, »kneza svijeta«, »vladara naroda« i »poglavice đavolskoga«, Gospodin svoje »anđele nesreće« šalje upravo njihovim poslušnicima na zemaljskim prijestoljima: Faraonu i Jabinu, Šaulu i Davidu, Ahabu i Sanheribu, Baltazaru i Herodu. I dok su obijest tih okrunjenih glava anđeli kažnjavali smrću, kralju je Nabukodonozoru nebeski »Stražar, Svetac« najavio kaznu – poniženjem.
Proroku Danielu koji je Nabukodonozoru protumačio anđeosku najavu nije bilo toliko važno rastumačiti tko je i kako babilonskomu kralju dvorsku svitu zamijenio poljskim životinjama, a raskošnu mu gozbu nadomjestio travnatim preživkom. Trostruko pak tumačenje dugo će nakon nestanka Babilonskoga carstva temperom na oplati jedne svadbene škrinje pribilježiti slikar kojega opisuju istom istaknutim i nepoznatim, imitativnim i ekscentričnim – slično kao i Daniela.
Premda mu i ime u talijanskom izvorniku zvuči razmetljivim – Nicola di Maestro Antonio d’Ancona – majstor jadranske renesanse Nikola Jakinjanin od meštra Ante anđeosko je Danielovo proroštvo trima zlatnim okvirima »Prizora iz života kralja Nabukodonozora« tek učinio razgovjetnijim: poživinčena kralja iz dvora izgoni straža u nebeskoj bjelini, a i nad odstupnicom od gore sa sedam krugova što označuju »sedam vremena« njegove kazne straži sedam konjanika. Nebesa?
»S nebesa?« zapitao je u nevjerici vremešni Giovanni Liccio Gospu kada mu je rastumačila odakle će doći građa za crkvu i dominikanski samostan koje je imao sazdati. No blaženi Talijan – umro 1511., kada se umirio i kist »Antina maloga« – u nevjerici nije dugo ostao: zaputio se iz Palerma u rodni Caccamo, gdje mu je anđeo pokazao temelje položene sred šumovite gore. Bilo bi to znamenje odveć zemaljsko da »sicilski propovjednik« nije u sebi već imao nešto od Nebesa. Ne tek čednost zbog koje se u djetinjstvu navodno igrao s anđelima; ne tek čudotvornost kojom je u crkvi Marije od Anđela i nakon smrti liječio bolesne. Kao novorođenčetu oca mu je zamijenila maćeha, a majčino je mlijeko nadomjestio šipkov sok; no ni kao profesor teologije nije prezreo krunicu niti je prestao prositi kada je počeo činiti čudesa. Ako je temelj njegova samostana i bio anđeoski, zidove su mu podigli ljudi – ljudi očarani kraljevskim siromaštvom.
