»Zbog te ću podudarnosti od sada nadalje Hrvatsku uvijek nositi u svom srcu«, rekao je crkveni pastir koji je u Hrvatsku, u Zagreb, došao »samo« kao pročelnik sada već bivše Kongregacije za nauk vjere, a iz nje je otišao kao imenovani kardinal. Riječ je o korejskom nadbiskupu Lazarusu You Heung-siku, pročelniku – od duhovske nedjelje 5. lipnja kad je, u skladu s apostolskom konstitucijom »Praedicate evangelium«, stupila na snagu reforma Rimske kurije – Dikasterija za kler. Imenovani kardinal u Zagrebu je predvodio euharistijsko slavlje u povodu proslave zaštitnice grada Majke Božje od Kamenitih Vrata. Uza sve zacijelo brojne čestitke koje su gostu stizale u Zagreb iz cijeloga svijeta, a svakako i uz nove brige koje dolaze s novom službom, nadbiskup You je rado pristao podijeliti neka svoja razmišljanja s čitateljima Glasa Koncila.
Drugi sam živi korejski kardinal, četvrti u povijesti kršćanstva u Koreji. Kad sam primio vijest da ću postati kardinalom, najprije sam se osjetio nedostojnim, no odmah sam rekao samomu sebi da moram prihvatiti tu službu kao poziv da bolje i više služim svećenicima po čitavom svijetu. Potom sam odmah pomislio da moram više ljubiti Crkvu, a posebno Papu kao njegov suradnik.
Što se tiče Koreje, iznenadila me velika važnost koju su toj vijesti dala sredstva društvene komunikacije. Netko je rekao: »U moru ružnih vijesti koje zapljuskuju našu zemlju konačno možemo prenijeti lijepu vijest koja nam ulijeva malo utjehe.« Telefonski mi se obratio i predsjednik Republike. Dirnulo me što je rekao da sada moramo surađivati kako bismo više pomagali siromašnima. To mi je silno drago.
Nije lako u nekoliko riječi opisati sav posao koji obavljamo. Ukratko bih mogao reći da je Kongregacija za kler u službi svim svećenicima, đakonima i bogoslovima po cijelom svijetu.
Često se misli da je jedno od područja našega rada baviti se dispenzama za svećenike koji žele ili koji moraju napustiti svećeništvo. No ja radije gledam na Kongregaciju kao na radionicu u kojoj se promišlja kakva je Crkva, kakav svećenik i kakva je svećenička formacija danas potrebna. U tom je smislu naše djelovanje »preventivne« naravi. Gledati u Crkvu kakvu Papa danas želi te izabrati svećenike koji su toj Crkvi potrebni, a potom ih formirati za to poslanje. Ako nam je u glavi Crkva iz prošlosti te u skladu s tim viđenjem formiramo svećenike, tada će oni, kad završe studije i uđu u pastoral, imati teškoća. U svojoj sam formaciji i u svojoj službi uvijek imao pred očima sliku Isusa koji pere noge svojim učenicima.
Za mene je to slika svećenika. Sada nam, s enciklikom »Fratelli tutti«, papa Franjo stavlja pred oči još jednu jednako tako dobru sliku: dobroga samaritanca. Eto kakav treba biti današnji svećenik.
Kao što sam rekao, smatram da je glavna zadaća Kongregacije formacija budućih svećenika, a potom su to inicijative kako bi se ohrabrilo one koji su već u službi, kako bi radosno služili Božjemu narodu. Eto, Kongregacija se mora skrbiti kako bismo imali sretne svećenike. Lijepo, zar ne?
Htio bih nadodati da je moje imenovanje pročelnikom još jedan znak univerzalnosti Crkve, koja se izražava i u univerzalnosti Rimske kurije. To je izazov, ali je i bogatstvo.
Naša uloga ostaje više-manje jednaka kao i prije, samo što moramo ojačati dvije dimenzije koje su snažno prisutne u »Praedicate evangelium«: evangelizaciju i ljubav (karitas). Moramo formirati svećenike kako bi duboko u srcu imali ta dva aspekta: izići kako bi evangelizirali, uvijek, jasno, polazeći od samih sebe, jer ne možemo vjerovati da ćemo evangelizirati druge ako ne nastojimo sebe obratiti, biti spremni živjeti karitas, tj. služiti, svjesni da je i evangelizacija plod ljubavi te da joj treba prethoditi svjedočenje.
Mnogi mi postavljaju to pitanje. Što mogu reći? Da osjećam veliku bol zbog tih problema. No s druge smo strane postali vrlo realni. Ti su svećenici nanijeli veliko zlo te moramo nastojati učiniti sve što je potrebno s disciplinskoga stajališta, u skladu sa smjernicama za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba koje su prihvatile sve mjesne Crkve, prije svega iz poštovanja prema žrtvama koje smo odveć dugo zanemarivali.
No, kao što sam rekao, moramo ustrajati na formaciji da bismo spriječili takve slučajeve, da se više ne događaju. Ne toliko pomoću represivnoga sustava, nego nadasve odgajajući sve za život koji će biti više u skladu s evanđeljem. Božja riječ je ono što oblikuje zajednicu. U svijetu, nadalje, ima čudesnih, uzornih svećenika, što također ne smijemo zaboraviti. Štoviše, takve junačke primjere moramo izvlačiti na svjetlo jer dobar je primjer najbolja formacija.
Problemi često nastaju zato što nedostaje prikladna formacija. Stoga se moramo puno više temeljiti na konkretizaciji Božje riječi u životu. Jer tko živi po Riječi, gradi na stijeni.
Svećenik služi zajednici jer zajednica živi od euharistije, okuplja se na euharistiju. Bez svećenika ne bi bilo euharistije. Što se pak tiče identiteta, svećenika vidim kao oca, sina i brata. Otac je zato što vodi, poučava, no kad bi bio samo »otac«, postavio bi se iznad drugih i upao bi u klerikalizam. Svećenik je također »brat«, jer je izabran iz zajednice, iz zajednice kao velike obitelji. Kad brat postane otac, ne prestaje biti bratom; a s druge strane, ne mogu postojati samo »braća« jer u zajednici postoje različite uloge, različite zadaće, kao što i u obitelji mora postojati i autoritet, netko tko ima zadaću vodstva. Svećenik također nikada ne smije zaboraviti da uvijek ostaje i »sin« jer je rođen u zajednici da bi služio zajednici. Pio je te i dalje mora piti mlijeko Riječi koja se čita u zajednici. Eto što znači biti svećenik: otac, brat i sin u zajednici koja živi oko Riječi.
Celibat se može razumjeti samo u perspektivi vjere. Potom, jedne se obitelji, one malene, može odreći samo radi veće obitelji, u tome je poslanje svećenika: odreći se malene obitelji kako bi se sve vrijeme posvetilo velikoj obitelji, a to je Crkva. Prvi je cilj svećenika izgradnja Crkve.
Pohađao sam katoličku školu te sam slušao da se govori o svetim korejskim mučenicima. Želio sam i sam činiti ono o čemu sam slušao. Primjerice, želio sam nasljedovati prvoga korejskoga svetca Andriju Kima Taegona (1821. – 1846.), svećenika. Njegov me je primjer privlačio.
Kad sam počeo živjeti kao kršćanin, kad sam nastojao provesti u praksi ono o čemu sam slušao, vidio sam da se mijenjaju moji osjećaji, pa i moje vrjednote, obzori, pogledi u budućnost. Sve se mijenjalo. Fascinirao me život kršćana, posebno korejskih mučenika.
Prije svega rado podsjećam da se Crkva u Koreji rodila tako što su laici počeli čitati knjige glasovitoga isusovačkoga misionara u Kini Mattea Riccija (1552. – 1610.) o kršćanstvu te su odmah počeli i živjeti kako je on naučavao. Potom su jednoga od njih poslali u Kinu, u Peking, gdje je primio krštenje te je bolje upoznao kršćanstvo.
Vrativši se u Koreju, nastojao je da se ono što je naučio pretoči u život, primjerice da smo svi braća te da imamo jednoga Oca. Osim toga, ti su prvi korejski kršćani shvatili da poligamija ne poštuje žene te su mnoge od njih otpuštene, uvijek uz odgovarajuću naknadu kako bi imale od čega nastaviti dostojno živjeti.
Nakon otprilike godinu dana takvoga kršćanskoga života nastojali su se organizirati, birajući među sobom nekoga od mudrijih i starijih za biskupa, druge za svećenike. Štoviše, slavili su euharistiju i ispovijedali su se svećenicima koje su sami izabrali. Zanimljivo, zar ne? Sve dok za njih nije doznao biskup u Pekingu i sve to zabranio. Tek nakon deset godina poslao je prvoga svećenika. Potom su, nakon pedeset godina, stigli prvi misionari iz Francuske. A onda je Korejac Andrija Kim zaređen za svećenika.
U međuvremenu su se kršćani proširili te je naposljetku nastao veliki progon jer je kršćanstvo bilo protivno tradicionalnim korejskim načelima, kao što je kult kralja. U stotinjak godina imali smo mnogo mučenika, između deset i trideset tisuća. Teško je odrediti točniji broj jer su mnogi umrli od oskudice bježeći od progona u planine. U planinama su gradili kršćanska sela, u kojima su živjeli prema kršćanskim načelima, ljubeći se međusobno i gradeći snažno iskustvo prakse kršćanskoga karitasa. Sve se zasnivalo na svjedočanstvu života pa se i posred progona broj kršćana povećavao.
U Sjevernoj Koreji, nakon Korejskoga rata prije 70 godina, nema više ni jednoga biskupa, ni jednoga svećenika ili redovnika, a nadamo se da se nekolicina vjernika još odupire. Ustrajno molimo da bi koji svećenik mogao ući u zemlju. Još postoji crkva u kojoj diplomati kršćani svake nedjelje sudjeluju u službi riječi, no njihova je najveća teškoća što ne mogu slaviti euharistiju.
Kao predsjednik Caritasa četiri sam puta bio u Sjevernoj Koreji. Dakle, poznaju me, znaju tko sam i želio bih s njima održati dobre odnose. Budućnost je u Božjim rukama. Stoga, molimo se, ustrajno!
Znadem da su korijeni Europe kršćanski, da je ona zasnovana na kršćanstvu. I nadam se da će se Europljani vratiti življenju evanđelja. Što se drugoga tiče, nije moje da sudim.
Dobro je znati da Zapad proživljava krizu svećeničkih zvanja. Smatrate li da su njezini uzroci samo u fenomenu sekularizacije ili ima i unutarcrkvenih razloga?
Ne osjećam se, kao Azijat, pozvan kritizirati Crkvu na Zapadu. Sekularizacija je složen fenomen. Što mogu reći? U kršćanstvu je važno da se više živi evanđelje.
Nakon krštenja ušao sam u sjemenište, pobjegavši iz obitelji. No tamo nisam naišao na raj koji sam očekivao te sam ostao razočaran. Nisam znao što mi je činiti, trebam li izići, no u tom su trenutku u naše sjemenište došla trojica fokolara kako bi s nama podijelili svoja iskustva. Pripovijedali su o mnogim dimenzijama proživljena evanđelja. I ja sam se odmah pridružio te sam uvidio da se živeći Riječ, nije promijenila situacija, ali su se promijenile moje oči, način na koji vidim stvari, sve do sada.
Crkva poziva da se živi vlastita duhovnost. Smatram da je dobro napajati se na duhovnosti koja može pomoći u formaciji i u životu svećenika. Kažem to i biskupima koji dolaze u pohode »ad limina«. Uvijek sam uviđao da življenje Riječi pomaže i u životu zajednice. Općenito, premda s različitim karizmama, novi pokreti i zajednice ustraju na življenju evanđelja, a to pomaže u svećeničkoj formaciji i životu.
