Posljednju vremensku nepogodu koju je izazvala poplava u Zagrebu uza sve nevolje pratila je i tragična smrt vatrogasca zbog infarkta prigodom napora vezanih uz ispumpavanje vode. Njegova supruga postala je udovica, što znači da bi se mogao pokrenuti postupak za obiteljsku mirovinu udovice, a možda i djece. Međutim, visina te mirovine može biti različita, ovisno o tome hoće li se smrt vatrogasca tumačiti kao posljedica nesreće na poslu ili posljedica bolesti. U slučaju da se smrt od infarkta protumači kao posljedica bolesti, mirovina će biti znatno manja, a u slučaju priznavanja smrti kao posljedice ozljede na radu mirovina bi bila određivana kao da se radi o priznanju prava za puni mirovinski staž od 40 godina. Današnja upravna praksa Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje i mjerodavnih tijela medicinskoga vještačenja ne priznaje infarkt kao moguću posljedicu izvanrednih napora vezanih uz obavljanje posla. Postavlja se pitanje je li to ispravno i jesu li moguće iznimke u tumačenjima konkretnoga slučaja uz primjenu pravnoga načela »In dubio pro reo« (u slučaju sumnje u korist stvari).
Povodom toga valja uputiti na odredbe članaka 19., 20. i 21. Zakona o mirovinskom osiguranju koje propisuju priznavanje mirovinskih osiguranja u određenim okolnostima. Tako čl. 20. propisuje u stavku 1. toč. 1. da su za slučaj smanjenja radne sposobnosti, tjelesnoga oštećenja ili gubitka radne sposobnosti osigurane sve osobe za slučajeve ozljeda na radu koje sudjeluju u spašavanju ili obrani od elementarnih nepogoda (požar, poplava, potres i sl.) ili spašavanju života drugih građana ili radi otklanjanja materijalne štete koja prijeti imovini. U istom stavku toč. 2. posebno se propisuje da se to odnosi i na članove dobrovoljnih vatrogasnih društava. Čitajući dalje, u stavku 2. propisano je da se ozljedom na radu smatra i bolest koja nastane izravno i isključivo kao posljedica obavljanja poslova i situacija opisanih u prethodnom stavku 1.
Prema tome, ako se razne ozljede, tjelesna oštećenja ili smanjenja radne sposobnosti u određenim izvanrednim okolnostima priznaju pravno kao ozljede na radu, nema razloga da se ne prizna i smrt kao posljedica vezana uz rad u izvanrednim okolnostima. S tim u vezi postavlja se pitanje je li bolest nastala »isključivo« kao posljedica obavljanja poslova iz stavka 1. Kako je Zakon propustio spomenuti posebno smrt kao posljedicu obavljanja poslova prigodom elementarnih nepogoda, odnosno kao ozljedu na radu, to ne znači da se to ne odnosi i na smrt. U ovom slučaju opravdano je tumačiti da je infarkt vjerojatno isključivo vezan uz izvanredne napore ispumpavanja vode i prateću stresnu situaciju.
Međutim, polazeći od dosadašnje restriktivne prakse mirovinskih tijela i tijela vještačenja, pa i upravnih sudova u tumačenju nedorečenih zakonskih propisa, a na štetu osiguranika i članova njihovih obitelji, treba navesti neke primjere iz prakse medicinskih vještačenja i upravnoga sudovanja.
Prije tridesetak godina liječnici domova zdravlja (danas su to obiteljski liječnici) obilazili su pacijente mopedima, čak i zimi. Bila je poledica pa je liječnik pao i slomio nogu. Istodobno je od šoka boli pretrpio srčani infarkt i umro. Udovica i djeca zatražili su obiteljsku mirovinu zbog posljedica nesreće na poslu nastale u redovitom obavljanju poslova liječnika. Odbijeni su s obrazloženjem da infarkt nije nesreća na poslu. Podnijeli su tužbu Upravnomu sudu, uz koju su priložili isječak iz njemačkoga časopisa »Der Chirurg« u kojem je opisan sličan slučaj i objašnjeno da stanje bolesti srca, iako predinfarktno, može trajati godinama, ali da izvanredni stresni događaj, tučnjava ili izvanredni fizički napor mogu trenutačno prouzročiti infarkt, pa i smrt, što znači da je isključivo vezan uz izvanredni događaj. Ondašnji Upravni sud prihvatio je takvo tumačenje i protivno mišljenju tijela medicinskoga vještačenja bivšega mirovinskoga zavoda sam presudio i priznao pravo na obiteljsku mirovinu zbog posljedica nesreće na poslu (ozljede na radu).
U vezi s mogućim problemima u tumačenju konkretnoga slučaja smrti vatrogasca zbog infarkta valja podsjetiti javnost, ali i pravnike u mirovinskom, da i u upravnim postupanjima (a ne samo u kaznenim i građanskim postupcima) u primjeni zakona postoji posebno pravno načelo »In dubio pro reo«, pa i u primjeni Zakona o općem upravnom postupku koji vrijedi i za mirovinska prava. To načelo u praksi znači da u slučaju da se određene činjenice, odnosno događaj, ne mogu isključivo potpuno povezati s pravnom normom, ipak se moraju tumačiti u korist pojedinca, čime se ostvaruje humanitarna svrha zakona u skladu s načelima pravednosti. To ne znači automatsku primjenu na sve slučajeve, nego znači neku vrstu slobodne ocjene. U protivnom postoji opasnost da se obitelji nanese šteta, protivno svrsi zaštite koju ostvaruje zakon, u ovom slučaju Zakon o mirovinskom osiguranju.
