Najtočniji odgovor na pitanje čime se sve bavio Frane Petrić (1528. – 1597.) bio bi – svim i svačim. Geometrija, glazba, povijest, ratna strategija, književnost, metafizika, mistika, ljubav, politika – ništa nije promaknulo njegovu filozofsko-znanstvenomu žaru. U mnogočemu originalan mislilac, koji je izazivao polemike svojim idejama, ostao je i zapamćen po neveliku, ali vrlo zanimljivu utopijskom nacrtu »Sretan grad« (1550.).
U svojem nacrtu najboljega mogućega grada države Petrić je izmiješao Platonove i Aristotelove ideje. Nije pošao od Platonove premise da najbolja država mora biti pravedna, nego od Aristotelove premise da je sreća, blaženstvo konačna svrha svega čovjekova djelovanja. Najbolji je grad – sretan grad, smatrao je Petrić. To nije nipošto anakrono uzme li se u obzir da se 20. i 21. stoljeće opsesivno bacilo na znanstveno i kvaziznanstveno istraživanje sreće. Rezultati su neobični: najsretniji ljudi navodno žive u Danskoj, zemlji s malo sunca i vrlo visokom stopom samoubojstava. Azijska država Butan, s druge strane, ima Ministarstvo sreće, a budući da je svrha vlade učiniti građane sretnima, ograničili su priljev turista. Pa iako je sreća filozofski pojam čija »mjera« ovisi o postavljenim kriterijima i očekivanjima, najdulje istraživanje sreće praćenjem nekoliko generacija različitih društvenih slojeva – Harvardska studija započeta 1938. – pokazala je ono što se zna i bez studije: ljude čine sretnima ponajprije dobri međuljudski odnosi.
Petrićev »Sretan grad« nije klasična utopija, zaključili su hrvatski i inozemni istraživači. Dok su Thomas More i Tommaso Campanella željeli uspostaviti najbolje moguće društvene odnose ukidajući vlasništvo, Petrić želi uspješnost i blagostanje grada države. I dok More i Campanella smatraju da gotovo svi trebaju fizički raditi, smatrajući besposličarenje moralnim i društvenim zlom, Petrić smatra da je dokolica (grč. sholç), odsutnost teškoga fizičkoga rada, preduvjet bavljenja znanošću, filozofijom, umjetnošću i vrlinom te povlastica onih koji su doista blaženi.
I jedan i drugi pristup ima pukotine. Dok se ne može reći da osobe upraviteljskih služba u Moreovoj i Campanellinoj državi – vladari, činovnici i svećenici – fizički rade, većina građana dijeljenjem rada uspijeva svima osigurati dovoljno potrepština za život i mnogo vremena za odmor, učenje, igru i razonodu. Kod Petrića pak od šest društvenih staleža »sretnoga grada« samo su tri viša staleža doista sretna jer, da bi se neki mogli posvetiti blaženim umnim aktivnostima, neki moraju fizički raditi te ne mogu biti u tom smislu riječi »sretni«. I u jednoj i u drugoj koncepciji prisutna je ideja da se ljudi razlikuju po sposobnostima i sklonostima te se svatko treba baviti onim na što je prirodno usmjeren, no organizacija je različita. Ključan je činitelj pravedne raspodjele građana u različite poslove i službe jednak pristup primarnomu obrazovanju, tijekom kojega njihove sposobnosti mogu doći do izražaja, što kod Petrića izostaje.
Međutim, nešto realizma prisutno je i u More-Campanellinoj i u Petrićevoj viziji, što se vidi pogleda li se povijesni razvoj do suvremenoga društva. Obrazovanje, glas na izborima, zdravstvo, udobnost, zabava pa i (nekakva) umjetnost u određenoj su mjeri učinjene dostupnim svima, pa ipak neki i dalje čiste ulice i javne nužnike te dostavljaju hranu i pelene na biciklima, dok drugi provode dane sjedeći u uredu, a navečer idu na fitness. Neki u kazalištima uživaju u operi, a neki, iako im nitko ne brani kupiti ulaznicu za operu, ipak to nikada ne čine. Koji su sretniji, vrlo je teško odrediti. Da bi čovjek bio sretan u jačem smislu riječi, smatrao je Petrić, nije dovoljna tek materijalna udobnost i znanje – treba odnjegovati vrlinu, učiniti dušu lijepom.
Svi staleži dio su jednoga društvenoga organizma
Duša, tijelo i dvoznačna sreća
»Čovjek, u čemu se filozofi općenito slažu, ima dva glavna dijela svojega bića. Jedan je duša. (…) Drugi dio, tijelo, kao materijalna stvar«, napisao je Petrić i povukao paralelu: »Smatram da se naša država sastoji od dva dijela. Jedan je radnički i bijedan, a drugi gospodski i sretan.« Budući da je tijelo stvoreno prvo, a radi duše, treba se u državi prvo skrbiti za tjelesni opstanak građana, i da se tijelo ne odvoji od duše. U tom vidokrugu što dulje i bolje živovanje tijela, uz dušu koja posjeduje vrlinu, bit je sreće. Organizaciju društvenoga tkiva Petrić je ovako opisao: »Ovi staleži, koji zajednički nastoje na tom zamornom putu, neće svi piti nebeske vode. Zasigurno, napit će se i biti sretni samo oni koji se slažu s odrednicom sreće, a u nju prvenstveno ne spada gomila seljaka koja jednom riječi može živjeti do duboke starosti, ali je onemoćena mnogim zaprekama. Štoviše, ona sav svoj život potrati na održavanju vlastitog i tuđeg života. Zbog te zapreke oni ne mogu steći svojstva vrline koja je posljednji korak do postizanja blaženstva.«
Na koji smo način sretni?
Većina Petrićevih suvremenih komentatora prosudila je da on zapravo nije bio utopist, nego pragmatičan realist. Nije težio preobražaju i poboljšanju društvenih odnosa, nego se zadovoljio time da »sretno« društvo ustroji kao »funkcionalno, uspješno«. Na tom tragu njegov je nacrt zapravo priručnik kako postojeće renesansne aristokratske gradove republike učiniti funkcionalnijima, prosperitetnijima.
Baci li se pogled u suvremeno društvo, međutim, otkriva se svevremenska aktualnost Petrićeva djela. Deklarativno, suvremena društva Zapada nude svim građanima jednake prilike i ublažavaju nejednakost startnih pozicija. S druge strane »sreća« se dominantno razumije kao dovoljno (virtualnoga) novca da se neometano eksperimentira s brojnim mogućnostima, konzumiraju dobra i usluge, (preo)blikuje sebe i ostvaruju razni projekti. Pa iako je deklarativno važno »postati najbolja verzija sebe«, to sa spoznajom i vrlinom – moralnom ljepotom duše – nema nikakve veze jer nije jasno što zapravo znači »najbolja verzija«.
Obrazovanje je navodno dostupno svima, ali humanistički i društveni predmeti sve se više režu i ukidaju pod obrazloženjem da nisu praktično korisni. I dok sveprisutna tehnologija uz muzenje okoliša omogućuje razne projektne aktivnosti, još uvijek je tu vojska manualnih radnika-imigranata koji zadovoljavaju materijalne potrebe situiranih tragača za samoostvarenjem. Pogleda li se globalna karta svijeta, staleška je podjela još stvarnija: dok proizvodnju izvode oni koji, u postkolonijalnom dužničkom ropstvu, funkcionalno obavljaju svoj posao, tim se proizvodima najviše služe oni koji tragaju za srećom, ali bez vrline za koju su zaboravili što je. Tko je od njih, dakle, sretan? Čini se da su šanse podjednake ako se sreća shvati na petrićevski način, kao blaženstvo lijepe duše pune vrlina.
