»U Hrvatskoj se, da citiram sudca Međunarodnoga kaznenoga suda Cancada Trinidadea, dogodila ‘agresija, a ne rat’. Za te strahote tromjesečne opsade Vukovara MKSJ nažalost nije optužio nikoga. (…) Na kraju Slobodan Milošević kao glavni kreator projekta velike Srbije, koji je doveo do tragedije u bivšoj Jugoslaviji, izbjegao je konačnu presudu, što ostavlja veliku prazninu u ostavštini Suda.« Rekla je to pred Vijećem sigurnosti UN-a u New Yorku predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Rasprava u Vijeću sigurnosti, na kojoj su sudjelovali predstavnici mnogih zemalja, održana je na kraju rada Suda koji je u 24 godine osudio 161 ratnoga zločinca. Kako piše Jurica Körbler, Predsjedničin govor bio je usmjeren prema budućnosti i pomirenju, a naglasila je individualnu odgovornost te osudila tumačenje kolektivne krivnje. Govorila je i o nedavnoj presudi Hrvatima iz BiH. »Posljedično, odbijamo tumačenja nedavne presude MKSJ-a u predmetu Prlića i drugih da su Hrvatska, tadašnje hrvatsko vodstvo ili hrvatski narod optuženi ili proglašeni krivima pred MKSJ-om. MKSJ se bavio pojedinačnim optuženicima koji su pred tim Sudom bili strane u postupku. Svako tumačenje ove presude izvan pravnoga okvira i nepostojanje izričitih nalaza nužnih za utvrđivanje kaznene odgovornosti Hrvatske ili njezina vodstva navodi na krivi trag i pogrješno je«, rekla je.
»Nedavna presuda MKSJ-a u predmetu ‘Prlić i drugi’ ne smije se zlorabiti kako bi se implicirala kolektivna krivnja Hrvata u BiH ili kako bi se onemogućavali njihovi legitimni politički ciljevi kao jednog od tri konstitutivna naroda u toj zemlji. Nijedna se zajednica ondje ne smije osjećati uznemireno, a upravo to je nažalost ono čemu svjedočimo ovih dana. Hrvati se moraju osjećati sigurno u domovini koju dijele s Bošnjacima i Srbima. Pozivam sve političare u BiH da prvenstveno misle na svoju odgovornost za dobrobit obaju entiteta i BiH kao cjeline«, ustvrdila je Predsjednica te dodala: »Iako je presuda na suđenju Ratku Mladiću donijela stanovito olakšanje obiteljima njegovih brojnih žrtava genocida u Srebrenici, ovdje moram ponovno podsjetiti da je on upravo u Hrvatskoj 1991. godine započeo svoj ratni pohod, da bi ga kasnije nastavio u susjednoj Bosni i Hercegovini. Stotine njegovih žrtava u Hrvatskoj, u Škabrnji ili Nadinu, da spomenem samo najpoznatija mjesta, nikada nisu dočekali da mu se za te zločine sudi. Štoviše, oni nikada nisu ni bili uključeni u optužnicu protiv njega.« Valja gajiti nadu da je glas hrvatske Predsjednice dopro dovoljno daleko, da se čuje cijela istina o strašnom ratu koji je u Hrvatskoj učinio mnoga zlodjela, koja još do dandanas nisu očitovana.
U domovima za djecu osamsto je djece, od kojih je posvojivo njih 344. Iz doma za djecu Zagreb, najveće ustanove za djecu odgovarajuće roditeljske skrbi u kojoj sada živi 104 djece, ove je godine posvojeno jedno jedino dijete.
Riječ je o alarmantnom podatku koji upozorava na više nego drastičan pad broja djece koja odlaze na posvajanje, piše Kristina Turčin. Ravnateljica Dječjega doma Zagreb Jasna Kelava Ćurković navodi da je iz toga doma godišnje prosječno posvajano tridesetak djece, lani je taj broj pao na šestero djece, a ove godine se sveo samo na jedno dijete. Istodobno dolazak djece na smještaj u ustanove ne jenjava, objašnjava ravnateljica i ističe da svakodnevno primaju zahtjeve za smještaj iz svih krajeva Hrvatske, a udomiteljstvo kao alternativa obiteljske skrbi o djeci ne razvija se u potrebnom opsegu. Razlozi zbog kojih je broj posvojene djece tako drastično pao višestruki su: od predugoga trajanja sudskih procesa tijekom kojih se stječe pravni preduvjet za posvajanje djece (što se prije svega odnosi na lišenje roditeljske skrbi bioloških roditelja) preko čestih izmjena Obiteljskoga zakona koji regulira i posvojenje, koje uvijek dovode do zastoja u postupcima, do gotovo potpunoga gašenja međunarodnih posvojenja. Djecu s teškoćama i djecu nacionalnih manjina, koja čine većinu djece spremne za posvajanje u Hrvatskoj, ranijih su godina u pravilu posvajali strani državljani. Masterplanom koji je Hrvatska donijela još 2010. godine, istaknula je Tatjana Katkić Stanić iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, bilo je zacrtano da se od 2012. godine djeca mlađa od tri godine više ne će smještati u domove, nego isključivo u udomiteljske obitelji, a djeca do sedam godina u dom su trebala biti smještena iznimno i na razdoblje ne dulje od šest mjeseci. »Činjenica je da su planovi propali. Ne samo da i dalje smještamo djecu najmlađe dobi u domove, nego bilježimo i povećanje«, rekla je Katkić Stanić. Što je još gore, djeca u domovima ostaju godinama.
U domu u zagrebačkoj Nazorovoj ulici smješteno je pedeset djece mlađe od sedam godina, od kojih je jedno dijete u domu dulje od pet godina. Glavni je razlog toga, prema ocjeni stručnjaka, odugovlačenje s izricanjem najteže mjere biološkim roditeljima – mjere lišenja roditeljske skrbi. Naime, najveći broj djece u domovima djeca su koja ne mogu biti posvojena jer je njihovim roditeljima izrečena tek mjera zabrane stanovanja s djetetom. To znači da roditelji imaju pravo na redovit kontakt s djetetom jer očekuju da će se roditelji popraviti i da će dijete biti vraćeno. Ta je mjera bitno blaža od oduzimanja roditeljske skrbi i trebala bi se izricati na najviše godinu dana, iznimno dvije. Nakon toga roka u kojem socijalna služba radi s biološkom obitelji, treba odlučiti hoće li se dijete vratiti k roditeljima ili će se roditelji lišiti roditeljske skrbi, čime se stječu uvjeti za posvajanje. Međutim nije rijetko da se mjera zabrane roditeljima da žive s djecom izriče po četiri, pet godina zaredom. Godine prolaze, jedna po jedna, i djeca dođu do punoljetnosti. Marina Parać Garma, voditeljica grupe za statuse i obiteljske sporove Općinskoga građanskoga suda u Zagrebu, kaže da od 2006. godine, od kada sud odlučuje o tim mjerama, nije imala ni jedan jedini slučaj da su roditelji nakon što im je zabranjeno stanovanje s djecom stekli uvjete i zatražili povratak djeteta. Istodobno udomiteljskih obitelji nema dovoljno: udomitelji u Hrvatskoj, istaknula je Mladenka Ravenski iz Foruma za kvalitetno udomiteljstvo, prosječno imaju blizu šezdeset godina, a novih udomiteljskih obitelji gotovo nema. Domovi koji redovito primaju djecu prepuni su: u zagrebački dječji dom gotovo četvrtina djece dolazi iz neke od županija izvan zagrebačkoga područja, a samo u studenom ove godine dom je zbog prekapacitiranosti morao odbiti zahtjev za čak dvadesetero djece. Stoga novi zakon o udomiteljstvu najavljuje Marija Pletikosa, državna tajnica u ministarstvu. Istaknut je i podatak da je među 344 posvojive djece 126 njih s poteškoćama u razvoju. U dobi do pet godina 49 je djece, 71 dijete od 6 do 10 godina, stotinu djece od 11 do 14 godina, 124 djece od 15 do 18 godina. To je poziv svima onima koji se odlučuju na posvajanje i udomljavanje da se jave određenim službama i ravnateljicama domova, posebno Jasni Ćurković Kelavi iz Dječjega doma Zagreb.
