– Super su mi! Svi su pobijedili, a nitko da podigne pehar! – strastveno komentiram televizijske vijesti, koje su se u postizbornim danima gledale gotovo kao u davno ratno doba, redovito i »kolektivno«. – Niti im ga ima tko uručiti, ha, ha! Ali, glavno je da su svi slavodobitnici! Oni s dva i pol mandata objašnjavaju nam svoje »veličanstvene pobjede«, oni s desetak uvjeravaju nas kako su se »trijumfalno proširili« iz svoga grada sve do predgrađa… Marsa i Jupitera, a oni s više desetaka saborskih mobiteliziranih spavača već cezarski visoko drže glave, pitajući se gdje im je taj prezasluženi lovorov vijenac? Svi slažu i sastavljaju vlade bolje nego ja križaljke, makar imali više crnih nego bijelih polja! Oni manji smišljaju vratolomne manjinske vlade u kojima se zborski dižu ruke sve dok traje rušenje, a za novu gradnju… tko te pita! Oni veći i jači, oni se još uvijek drže i oglašavaju premijerski uznosito jer, zaboga miloga, to su u kampanji i obećavali i ne pristaju ni na što manje od toga! Što ima veze da im fali još pedeset ili deset mandata, ta i Boga se kod Jude dalo kupiti za trideset »dukata«. Glavno da su svi oni pobjednici i da imaju u glavama već složene vlade, samo ih mi neuki ne razumijemo! Zemlja pobjednika. Eto do čega je doveo taj, sad već i polustoljetni odgoj u kojem se djeca uvjeravaju da su najbolja baš u svemu i uvijek! Pa i kad dobiju lošu ocjenu jer »to je zbog nepravedna profe«; kad ne postignu nijedan gol jer »to je zbog trenera neznalice koji ih stavlja na krivu poziciju«; kad… Dobili smo hrpu narcisoidnih odraslih »razmaženaca«, koji ne shvaćaju što je poraz i kako ga čestito prihvatiti. Neee, jer njima su još bake i mame, dedeki i tateki protumačili da su baš oni uvijek i u svemu najbolji!
– A meni su još bolji ovi televizijski novinari! – dopuni me moja najbolja polovica, ženica Jelica. – »Plaču se« kako nijedna stranka ne može složiti novu vladu, a oni sami ne mogu pozvati nekog novog političkog analitičara! Pa ovi ljudi, ti komentatori izbora, oni valjda imaju svoje krevete tam’ na televiziji? Kad ih tak lako dovuku, jedne te iste u stalno nove vijesti. A najviše suosjećam s onom jedinom gospođom analitičarkom, žena ipak mora stići i frizuru popraviti, nije njoj tak’ lako kao ovim proćelavim muškima kojima je dost’ samo malo jače zategnuti kravatu i pustiti ih da komentiraju…
– Je, a i komentari su im – javi se i Debeli, kao gost-gledatelj televizijskih vijesti-sapunica u našem domu – kao kad Štef i Željac komentiraju tekmu pa nam kažu sve ono što smo i bez njih znali. Za takve komentare mogli su uzeti i nekog svog kamermana ili »tonca« iz pomoćnog osoblja, bolje bi im se ‘splatilo, a rekli bi otprilike sve isto. Samo kaj im način izražavanja ne bi bio tak’ profesorski učen…
– Imaš pravo – zaključih – bilo bi to sigurno puno bliže ovom uličnom rječniku naših političara, jednom za svagda predodređenih pobjednika. No, možda još samo takav jezik i razumijemo?
