Na postavljeno pitanje jesmo li u krizi odgovor treba tražiti u činjenicama i pojavama okruženja. Ako postoji stanje u kojem pojedinac ili određene društvene skupine (udruženja, pokreti, inicijative, aktivisti i sl.) doživljavaju nesigurnosti glede određenih prava i sloboda, trajnosti zaposlenja i primanja redovite plaće, prijetnju gubitka posla, zabrane i obveze ili odbijaju sugestije u vezi s ponašanjem u koronakrizi sl., pa se takve okolnosti uzimaju kao povodi protesta ili otpora, sigurno smo u krizi.
Prema tome krize mogu biti različite, a manifestiraju se kao krize politike, kapitala, pravne države, morala, demografije i iseljavanja, zdravstva, klime i korone.
Problem nastaje kada određeno društvo, prije svega vladajuće strukture države, a to vrijedi za sve, pa i za međunarodne organizacije, ne prepoznaju opasnost krize na vrijeme ili je namjerno negiraju ili samo polovično rješavaju kako bi od sebe otklonili odgovornost za svoju nesposobnost.
Sve dosadašnje politike, ne samo hrvatske, nego i europske, pa čak i svjetske, ne snalaze se niti nude cjelovita trajna rješenja kriza. Tako prolaze godine, a ostaju samo velike riječi i obećanja s čekanjem na nova obećanja. Veliki tobože napredni i civilizirani narodi uvode red među siromašne narode i nameću im svoju demokraciju, koja je u pravilu neprihvatljiva za te narode. Ne uzimaju se u obzir specifične okolnosti svjetonazora, razlike u vjerama, povijesna prošlost i brojne druge važne pojedinosti koje čine identitet određenoga naroda ili područja. Najbolji je primjer Vijetnam, gotovo zaboravljen rat u kojem je Golijat (Amerika) izgubio bitku s Davidom (Vijetnam). Posljednji je zoran primjer Afganistan u kojem je siromašan gladan narod bez aviona i moderne opreme porazio snažnoga bogatoga Amerikanca. Prije toga u istom Afganistanu poražen je i veliki Rus.
Problem je velikih da su zaslijepljeni svojim povijesnim ili ekonomskim veličinama i tobožnjom civilizacijskom nadmoćnošću. Sada zapadna propaganda plaši »vjerskim fanaticima« opasnim za civilizaciju, umjesto da se pomogne tomu napaćenomu narodu hranom i lijekovima, na što upozorava i Papa. Priprema se podloga za daljnje još veće sukobe. Posljedica je, a bit će i dalje, da ljudi željni mira bježe na Zapad, koji ih ne prihvaća, ali se njima koristi u propagandno-političke svrhe.
Ne treba zaboraviti ni tzv. »arapsko proljeće« ni uništenu Libiju, a sada to prijeti Libanonu. Ne odustaje se ni od Sirije. Sva se ta događanja i ratovi vode u ime »uzvišenih ciljeva« zapadne demokracije s namjerom kultiviranja i civiliziranja po vlastitim mjerilima, a iza toga se kriju imperijalistički interesi iskorištavanja rudnoga i drugoga blaga tih naroda. Povijest potvrđuje da se nigdje nije trajno uspjelo. Narodna mudrost kaže »svaka sila za vremena«.
Promašaji svjetskih politika bogatih (ratovi i sankcije neposlušnima) izazvali su sadašnje krize seljenja, koja sve više sliče na egzoduse naroda. Ta pojava masovnih migracija (seobe naroda) sve više jača, ne samo u Europi, nego i u Americi. To su bježanja od gladi i ratova. Ne bježe ljudi iz svojih domovina zbog obijesti ili nekih ideoloških razloga, kako to pokušava objašnjavati »civilizirana« propaganda bogatih. Ljudi bježe od nametnutih im građanskih ratova i s njima stvorene bijede i straha za goli život.
To je najbolje vidljivo iz izjava roditelja i djece migranata. Kineski ni Berlinski zid nisu zaustavili kretanja ni promjene, a ne će to zaustaviti ni žičane ograde.
Svijetu i narodima nameće se lažna nada da se problemi mogu rješavati promjenom političkih poredaka po uzoru na zapadne države. Navedena iskustva Afganistana potvrđuju da se ne mogu silom krojiti identiteti pojedinih naroda. Također se ne može za sve kriviti ni prošlost. Povijest ima svoj kontinuitet i teško je preskakati pojedine nužne etape razvitka društva i država. Ne može se iz plemenskoga uređenja preskočiti u modreno društvo liberalnoga kapitalizma kako to misle mnogi zapadni teoretičari i ideolozi. Takvi su pokušaji unaprijed osuđeni na propast, ali prije toga izazovu mnogo krvi.
Svijetu nedostaje odgoj za pravdu i solidarnost, koji započinje prvo u obitelji, nastavlja se u društvu i državi. Solidarnost i pravda danas nažalost najviše nedostaju među narodima i državama. Nema bezgrješnih, no kada se govori o pravdi, ne smije se dopuštati »nejednakost u vlasti i bogatstvu«, a drugima ostavljati »jednakost u siromaštvu«.
Osiromašeni i uplašeni pojedinac, a to vrijedi i za narod, spreman je prihvaćati žrtve, ali mora mu se pomoći. Solidarnost kao temeljno načelo ne smije biti selektivna. Dakle trebala bi se primjenjivati ne samo na pojedince, nego i na narode, bez iznimaka, uzimajući u obzir njihove identitete. I dalje pojedini bogati narodi i države žele ostati u povlaštenu položaju. To se najbolje vidi iz polovičnih zaključaka svjetskoga sastanka o klimatskim promjenama.
Zato se u traženju odgovora na postavljeno pitanje jesmo li u krizi može odgovoriti da postoji svjetska kriza solidarnosti koja se pokazuje u različitim pojavnim oblicima, što je često zamagljivano lažnim civilizacijskim i kulturnim razlikama.
