Građanska inicijativa za djecu pokrenula je inicijativu za izmjenu Zakona o doplatku za djecu s ciljem da se to pravo proširi na svu djecu i da se poveća svota doplatka. Glas Koncila već od 1994., dakle gotovo punih trideset godina, zauzima se da doplatak za djecu postane pravo svakoga djeteta, neovisno o statusu roditelja i neovisno o njegovu imovnom stanju. Nažalost, za to političari lijevih i desnih opcija nisu imali sluha. Ignorirali su napomene da brojna prava djece proizlaze iz međunarodnih dokumenata, a osobito pravo na doplatak za djecu, te da treba što prije promijeniti propise tako da »pravo na doplatak za djecu bude osobno pravo svakoga djeteta«. Tako bi se omogućilo pravo na doplatak svakomu pojedinomu djetetu neovisno o statusu njegovih roditelja odnosno neovisno o činjenici njihova zaposlenja.
Taj problem treba rješavati možda i promjenom termina »doplatak za djecu« koji upućuje da to pravo pripada nekomu drugomu za djecu iako bi ono trebalo izvorno pripadati – svakomu djetetu. Zato se mogućom promjenom termina »doplatak za djecu« u »dječji dodatak« odmah i jezično određuje da to pravo pripada izvorno djetetu, a ne nekomu trećemu. Primjerice u Njemačkoj je to izravno pravo djeteta (Kindergeld).
Još od bivšega poretka do danas traje kažnjavanje djece roditelja koji su izvan radnoga odnosa te djece seljaka i obrtnika jer njihovim se roditeljima nije priznavalo pravo na doplatke za djecu zbog staleške pripadnosti roditelja (također naslijeđe iz bivšega poretka). Kažnjavaju se i djeca svih ostalih osiguranika (radnika samostalnih djelatnosti, umjetnika, poljoprivrednika i dr.) zbog primjene imovinskoga cenzusa. Tek 1996. g. političari su počeli govoriti da »doplatak za djecu treba postati pravo djeteta«, ali se odmah nakon izbora na to zaboravilo.
Do danas se Hrvatska nije riješila naslijeđenih mjerila bivšega poretka. Zato treba poduprijeti pokrenutu peticiju. Opravdanje za promjenu zakona i priznavanje prava na doplatak svakomu djetetu u skladu je i s načelima katoličkoga socijalnoga nauka, ali i drugih međunarodnih dokumenata.
Međutim samo verbalno prihvaćanje nekih dokumenata i proklamiranih načela ne pomaže konkretnomu djetetu ako ono odnosno njegovi roditelji ne osjete njihovo oživotvorenje. Potrebna je promjena zakona.
Treba se nadati da će političari napokon promijeniti dosadašnji odnos prema djeci u pravcu izjednačavanja njihovih prava. Ako se pođe od činjenice da je svake godine sve manji broj obitelji koje imaju pravo na doplatak za djecu i da je sve manji broj djece za koju se isplaćuju doplatci za djecu, hitno bi trebalo donijeti novi zakon s mogućim nazivom »Zakon o dječjem dodatku« kojim bi se proširilo pravo na dodatak za svu djecu bez isključivanja pojedine djece primjenom imovinskoga cenzusa. Osim toga, u potvrdu dokazivanja iskrenoga opredjeljenja za proklamiranu pronatalitetnu politiku, novi »dječji dodatak« trebalo bi znatno povećati. U protivnom ostaje dojam da djeca nisu zanimljiva političarima, možda zbog činjenice da mlađi od 18 godina nemaju pravo glasa.
Unatoč tomu, obveza države, odnosno odgovornost političara, velika je kod prava na doplatak za djecu. Državu i njezine političare na vlasti i u oporbi treba podsjetiti da glede doplatka za djecu još nisu ostvarena politička obećanja iz početka devedesetih da »doplatak za djecu treba postati pravo djece, a ne roditelja«.
Kada bi doplatak za djecu postao pravo djece, svako bi dijete, neovisno o imovnom stanju ili prihodima roditelja, ostvarivalo to pravo. Cenzusi su negativan ograničavajući korektiv kojim se zakidaju obitelji s djecom ako im prihodi premašuju određeni iznos (događa se da se povećanjem plaće ili mirovine za samo 1 euro gube desetci eura doplatka za djecu). Relativno dugoročno pravo na doplatak za djecu često postane kratkoročno, kao neka vrsta socijalne milostinje. Slična je priča i s plaćanjem dječjih vrtića. Stalno neke igre vlasti i izigravanja uz istodobno uznemiravanje roditelja.
Usporedbe radi, prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata i članovima njihovih obitelji, djeci smrtno stradaloga i nestaloga hrvatskoga branitelja pripada doplatak za djecu u najvišoj predviđenoj svoti. To je za svaku pohvalu. Zato bi trebalo u pravima na »dječji dodatak« izjednačiti svu djecu.
Uzimajući u obzir i druge okolnosti vezane uz pad standarda obitelji s najnižim prihodima, inflaciju i prelazak na euro, što sve prisiljava ljude na usporedbe, svota doplatka za svako dijete trebala bi biti najmanje 100 eura.
