Razlog depresivnoga stanja hrvatske nacije vidi se iz temeljne ideje ili vrjednote na kojoj vladajući političari grade svoje političko djelovanje. Predsjednica radi na ostvarivanju zajedništva nacije, a premijer ulaže velike napore da se očuva stabilnost njegove vlade i time funkcionalnost državnih institucija. Jedan i drugi cilj od egzistencijalne su važnosti za naciju. Predsjednica i premijer stoje s idejom svoje politike, to će reći s percepcijom služenja općemu dobru kao jedinim legitimnim ciljem politike, u potpunom skladu s klasičnom političkom etikom. Oni time svjedoče svoje opredjeljenje za demokraciju i pravnu državu. To je važno istaknuti jer je to velik pozitivan zaokret u shvaćanju politike i svrhe države u usporedbi sa shvaćanjem politike na nedemokratskom načelu »mi ili oni«. Iz rečenoga slijedi da su zajedništvo i stabilnost danas problematično dijete hrvatske nacije i neovisne hrvatske države zbog nepostojanja konsenzusa u bitnim principima politike i u bitnim vrjednotama moralno-etičkoga i filozofskoga svjetonazora. Nešto gore i razarajuće ne može pogoditi jednu naciju! Nažalost, upravo to je pogodilo hrvatsku naciju i ona zbog toga pati!
Očito je da sudbinski karakter konstelacije toga depresivnoga duševno-duhovnoga stanja hrvatske nacije danas doživljava velika većina političko svjesnih Hrvatica i Hrvata u domovini i izvan domovine. Razloga za zabrinutost i frustriranost nacije ima mnogo. Podsjetimo na samo neke događaje. Kad su žrtve komunističko-partizanskih zločina Hude jame u Sloveniji i mnogih otkrivenih i još neotkrivenih jama u Hrvatskoj pokapane s pijetetom kako traži kršćanski i općeljudski moral, javnost u Hrvatskoj – televizijska, novinarska, sveučilišna, akademska, umjetnička, stranačka, državna: šutjela je. I to ne zato što zbog žalosti ne bi imala riječi, što zbog suza ne bi mogla pisati, nego zato što nije zainteresirana, jer ne prihvaća istinu, jer se boji pravorijeka savjesti, jer hoće izbjeći kajanje i traženje oprosta, jer se nije odrekla svoga komunističko-ateističkoga svjetonazora i jer političke i kulturne grupacije i dalje hoće bez grižnje savjesti pripadati političkim i gospodarskim centrima moći u Hrvatskoj.
Prošle godine morala se zaustaviti izgradnja žičare na Sljeme jer su došle na površinu kosti žrtava partizanskih odreda, koji su svojim zločinima ispunili nedavno otkrivene jame ubijenima na području Zagreba, a u javnosti se o tome šutjelo! Prošle godine članovi obitelji i mnogobrojni prijatelji oprostili su se na Mirogoju od velikoga čovjeka domoljuba i političkoga uzora Marka Veselice kojega je komunistički režim u Hrvatskoj, dakle komunisti Hrvati, držao dvanaest godina u zatvoru zato što je bio hrvatski domoljub, jer je širio ideje o slobodnoj, pravednoj, pravnoj državi Hrvatskoj. A u javnosti u Hrvatskoj se šutjelo!
Redovito povodom slavljenja pojedinih zbivanja iz Domovinskoga rata, primjerice »Oluje«, otvara se pravi rat novinara, umjetnika, političara, službenika pravoslavne Crkve protiv legalne, moralne obrane hrvatske domovine, protiv branitelja. Taj rat, nazovimo ga »rat mozgova u režiji emocija mržnje i osvete«, vodi se već 25 godina na tlu hrvatske neovisne države, a u javnosti se o tome šuti! Mnogi ne znaju da je taj »rat mozgova iz mržnje i osvete« pogubniji za egzistenciju i učinkovitiji u uništavanju nacionalnoga bića nego rat s oružjem. Rat oružjem, Domovinski rat, trajao je nekoliko godina, završivši sjajnom pobjedom spremnih braniti svoj dom. »Rat mozgova mržnje i osvete« oružjem ideja, propagande laži i neistina traje već 25 godina i može trajati »vječno« budući da se »mozgovi« kao vojnici toga rata nalaze u stanju dubokoga zasjenjenja i tamnoga zamagljenja koje su im pripremili svemoćni komandiri imenom »Mržnja« i »Osveta«. Treba znati: »Mržnja« i »Osveta« su djeca bića, izvan naravnoga reda postojećega bića, mudroga i snažnoga, poznatoga većini kultura. Ime mu je Sotona. Sveta knjiga Biblija naziva to biće: lažac, mrzitelj i neprijatelj čovjeka (čovječanstva) od početka. Zar će Hrvatska »vječno« šutjeti i trpjeti u strahu i ponižavanju jer nema dovoljno hrabrih moralnih i intelektualnih autoriteta koji bi stali nakraj nositeljima mržnje i osvete? Hrvatska ne smije šutjeti. Hrvatska se mora braniti i obraniti od te neprekidne agresije nošene i hranjene mržnjom i osvetom dijela svojih vlastitih sugrađana. Mora se obraniti ono najviše: suverenitet, nezavisnost hrvatske države i identitet hrvatskoga naroda. Sve te činjenice obilježavaju aktualno stanje duše i duha hrvatskoga čovjeka. Ima ih još mnogo slične naravi.
Takvo stanje u Hrvatskoj najveći je izazov za humani, znanstveni, politički i katolički duh hrvatskoga čovjeka posljednjih stoljeća. Taj izazov preklinje sve poštene, istinoljubive i mirotvorne ljude u Hrvatskoj: sada je čas, kairos, da konačno otkrijemo potpunu istinu o sebi kao hrvatskom narodu, o sebi kao većinski katoličkom narodu, o sebi kao miroljubivom, u slobodu i pravdu zaljubljenom narodu. Sada je čas, kairos, da se pred Europom posvjedoči snažnim političkim potezima da hrvatski narod kao narod nije nikada slobodno prihvatio ni jedan totalitarni režim, pa tako ni komunistički režim ni komunističko-ateistički svjetonazor. Zbog toga je podnio strahovite žrtve.
I konačno sada je čas, kairos, da se razradi i znanstveno oblikuje potpuna istina o zločinima Titovih partizana i komunista nad hrvatskim narodom nakon rata i za vrijeme komunističkoga režima do 1990. godine. Sada je čas da se argumentirano zapiše i objavi tko su te političke snage – partije ili stranke, pojedinci ili udruge – u današnjoj Hrvatskoj koje su sudjelovale u komunističkim zločinima, koje su bile nositelji komunističkoga režima kroz pedeset godina, koje i danas veličaju vođu diktatora nazivima ulica i najljepših trgova gradova po Hrvatskoj i konačno koje se u svojem političkom djelovanju služe komunističko-marksističko-ateističkim svjetonazorom usprkos deklaracijama osude toga svjetonazora kao uzroka najvećih zločina protiv čovječnosti u povijesti svijeta.
Zar nije ponižavajuće za hrvatsku naciju da je morala nemoćna i u strahu do naših dana promatrati kako te političke snage zle prošlosti do danas uspijevaju držati zaključane arhive i tako se bez posljedica predstavljati pred licem Europe kao demokrati, kao oduvijek uvjereni borci za ljudska prava? Zar nije zastrašujuće konstatirati da se u Hrvatskoj naših dana, da, baš u većinski katoličkoj Hrvatskoj (87 % pučanstva katolika) s državnoga vrha radilo na restauraciji komunističkoga političkoga i svjetonazorskoga sustava? S dolaskom na vlast ljevičarsko-liberalnih partija (2011. – 2015.) postalo je službeno da se Hrvatska mora vratiti u vode komunizma i titoizma, konkretno rečeno započela se stvarati »nova regija«, zapravo stara titoistička Jugoslavija. Kakvo je zajedništvo moguće s tim ljudima? Oni ga sami ne će jer zagovaraju nedemokratsku politiku po principu »mi ili oni«. »Mi«, to će reći partija, štovatelji vođe, antifašisti, graditelji socijalističke SFRJ, stvaratelji socijalističkoga čovjeka, stvaratelji raja na zemlji i društva bez Boga, mrzitelji katoličkoga morala i »oni«, to će reći hrvatski narod, Katolička Crkva, katolički vjernici, hrvatska kulturna baština, hrvatski domoljubi, hrvatski branitelji Domovinskoga rata, neovisna država Hrvatska. Koliko je u politici, u kulturi, u znanosti još danas onih koji intelektualno i emocionalno pripadaju tomu »mi« i koji taj »oni« ne prihvaćaju intelektualno-humanom iskrenošću i poštenjem, nego možda samo tolerancijom punom prijezira, samo skrivenom čežnjom da će mnogo toga iz redova »oni« uskoro nestati iz društvene svijesti? Na tome oni iz redova »mi« marljivo rade po svim institucijama gdje su još prisutni, i naravno u najvišoj instituciji državi Hrvatskoj ako dođu na vlast.
Kada se to spominje, to nije suočavanje s hrvatskom prošlošću, nego s hrvatskom aktualnom sadašnjošću. Tu je izvor i korijen uzaludnoga vapaja za zajedništvom hrvatskoga naroda kojega za sada nema i, bojim se, ne će ga tako brzo ni biti. Zato što nismo raščistili pitanje istine o komunističkoj vladavini, totalitarnoj komunističkoj vladavini nad hrvatskim narodom. I zato što ljudi komunističkoga svjetonazora i nakon pada komunizma u Europi i nakon stvaranja neovisne države Hrvatske drže pod kontrolom sve centre političke, kulturne, znanstvene i gospodarske moći u Hrvatskoj. Kratko i jezgrovito: ovo je danas još stvarnost zato što se nije dogodila lustracija u Hrvatskoj! Nije se ni mogla provesti jer nije bilo ljudi ni institucija za to. Ljudi iz komunističkoga režima opet su preuzeli sve institucije u novostvorenoj neovisnoj državi. Pa zar će oni sami sebe lustrirati?
Oni su inače provodili specijalnu lustraciju održavajući se na vlasti. One najopasnije osobe za ugrožavanje komunističke vladavine jednostavno su likvidirali, bez grižnje savjesti jer njihova im je savjest tobože potvrđivala da se smije činiti zlo – pa i ubiti – za novu slobodu i socijalizam. One samo opasne osobe, koje nisu pobjegle preko granice, stavili su pod rigoroznu kontrolu jednoumlja i totalitarnoga režima. Od vremena do vremena one neposlušne izvlačili su iz javnosti omogućujući im besplatan stan i hranu u Lepoglavi, Staroj Gradiški. A one jako tvrdoglave i čak bivše drugove u antifašističkoj borbi rame uz rame s drugom Titom poslali bi na more, ne na odmor, jer Goli otok samim imenom nije pružao mogućnost za odmor, nego je tražio neljudski mučenički napor da bi se preživjelo, naravno barem to malo vrijeme do smrti. I smrt je rješavala sve ostalo.
Lustracija komunističkoga tipa usudila se dignuti osvetničku ruku na najviši autoritet, na Božji autoritet u osobi zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. On im je prorekao brzu propast, njima i cjelokupnomu svjetskomu komunističkomu pokretu. Tako se i dogodilo. Ako smijemo teološki reći: zločinačka komunistička lustracija darovala je hrvatskoj naciji svetca i njegovom žrtvom i svetošću očuvala se Katolička Crkva i s njome hrvatska nacija od planiranoga uništenja od komunista. To su putovi Božji. U to je Stepinac vjerovao. I zato se ispunilo njegovo geslo: »U Te se uzdam, Gospodine, i neću se postidjeti dovijeka.« Bog je postidio za svu povijest čovječanstva njegove progonitelje, komuniste.
Ta misao, taj logički zaključak iz svega zla što su komunisti počinili u svijetu i u Hrvatskoj za svoje vladavine treba imati prioritet u suočavanju s komunističkom vladavinom u Hrvatskoj. Na to treba podsjećati današnje neokomuniste ili bolje reći »još uvijek komuniste« i titoiste, bilo da su oni članovi partije i političkih stranaka u Hrvatskoj bilo da još uvijek privatno osobno vjeruju u marksističko-ateistički svjetonazor. Javnost u Hrvatskoj treba te naše sugrađane »prisiliti« na izjavu što misle o Titu i njegovoj odgovornosti za ubijanje na desetke i desetke tisuća hrvatskih žena, majki, djece, svećenika, redovnika, časnih sestara, domobrana, ustaša, partizana, antifašista? Neka javno izjave što misle o pojedinačnim i kolektivnim ubojstvima i smaknućima, o koncentracijskim logorima, o izgladnjivanju i deportaciji, o mučenju i prisilnom radu, o progonu i deklasiranju građana na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti, o sistematskom kršenju slobode savjesti, slobode misli, slobode medija i znanosti za vrijeme svoje vladavine. Treba ih »prisiliti« da reknu smatraju li ta djela moralnim zlom, grijehom, i trebaju li se počinitelji kajati i moliti za oproštenje. Neka se izjasne smatraju li moralnim zlom svoje aktivno sudjelovanje u funkcioniranju i održavanju komunističkoga režima i osjećaju li se zbog toga moralno krivim i pozvanim na kajanje. O tome treba javno raspravljati i smisliti kako to provesti i ostvariti. Važno je shvatiti da je suočavanje s vladavinom komunističkoga režima u biti pitanje morala i etike čovjeka kao takvoga.
Da je Tito s partizanima i komunistima poubijao na desetke tisuća ljudi, o tome izvješćuju povjesničari kao jamci da je to činjenica. Te činjenice treba razmotriti s moralno-etičke perspektive s pitanjem o zločestoći i grješnosti čovjeka i s pitanjem odakle to da je čovjek sposoban ne priznati činjenice. Ako ima ljudi koji ne će ili su nesposobni prihvatiti da su ubojstva partizana objektivno zla i nemoralna djela, koje čovjek ne smije nikada počiniti, onda se loše piše društvu, državi u kojoj žive takvi ljudi. U javnosti treba o tome prozboriti, kako je moguće da u Hrvatskoj ima ljudi koji još danas slave Tita kao dobroga čovjeka; koji tvrde da je ubijanje nevinih ljudi nakon rata dobro djelo; da je komunistička partija ona instanca koja određuje što je dobro i što je zlo i slična stajališta. Uz žaljenje da se cijela istina još ne zna jer svi arhivi nisu dostupni, povjesničari na osnovi postojećih dokumenata trebaju predstaviti činjenice da su desetci tisuća od partizana pobijenih bez suđenja dokazani te da je to dovoljan dokaz da se Tita i partizane koji su okrvavili ruke proglasi zločincima.
O tome ovisi željeno zajedništvo i nužno potrebna stabilnost vladanja. Izbjegavanje toga znači torpediranje napora u ostvarivanju zajedništva pomirenjem i istinom. Lustracija je put prema zajedništvu!
