Rođen je 28. veljače 1896. u Bolu na Braču, gdje je kod dominikanaca završio nižu gimnaziju, a potom višu u Dubrovniku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je 1921. kroatistiku i talijanistiku. Ujedno se uključio u rad Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva »Domagoj«. Radio je na Realnoj gimnaziji u Križevcima te zatim kao gimnazijski profesor u Zagrebu, lektor talijanskoga jezika na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi (danas Ekonomski fakultet) i u HNK-u, gdje je 1941. postao direktor drame, a od jeseni 1943. do kraja rata intendant. Čuvao je od progona politički progonjene članove ansambla, među ostalim Dubravka Dujšina. Nakon rata do umirovljenja 1952. bio je u Zagrebu profesor na glumačkim školama i kazališni lektor, a u posljednjim godinama života i filmski glumac. Umro je u Zagrebu 11. travnja 1962.
Prve pjesme objavio je u katoličkom almanahu »Mladost« 1917. pod pseudonimom Bolsky. Književne tekstove i razne članke objavljivao je u »Zori – Luči«, gdje je bio glavni urednik 1920. i 1921., te u brojnim katoličkim periodicima. Objavio je roman »Prvi i jedini« – moralističku pripovijest o bračnoj vjernosti, životopis sv. Dominika »Bijeli svetac« te stručne knjige: »Talijansku besjedovnicu«, »Jezični i stilistički savjetnik«, »Repetitorij hrvatskosrpske gramatike i pravopisa«. Prevodio je, među ostalim, Dantea i Papinija.
Prema predlošku Gundulićeva »Osmana« napisao je libreto za operu »Sunčanica« Borisa Papandopula te libreto za glazbenu igru »Svadba na suncu« Jurja Stahuljaka, koji je uglazbio i njegovu poemu »Misa«. Tekst oratorija »Bl. Marko Križevčanin« uglazbio je Vjekoslav Hranilović. Napisao je prvu hrvatsku radiodramu »Vječna Hrvatska« (1942.).
Njegov pjesnički opus prožimaju biblijsko-liturgijski ili svetački motivi, primjerice u pjesmama »Magnificat«, »Ozano, diko naših gora…« i »De profundis«. U stihove je pretočio i otajstva krunice. Iako nije nevješto skladao stihove, djelomice je podlijegao prenaglašenu patosu, s previše šablonskih pjesničkih rekvizita.
Nedvojbeno, Soljačićev širok kulturni angažman paradigmatičan je za ozračje »evangelizacije kulture i kulturom« među katoličkom inteligencijom prve polovice 20. st. (L)
