U jednom od vjerojatno najduljih pismenih obraćanja onodobnomu predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću upućenom 21. srpnja 1945. nadbiskup Alojzije Stepinac nastavlja argumentirati upozorenje o kršenju pravnih norma vojnih sudova nove vlasti:
»2. U vezi s ovim pitanjem važna je okolnost, da ne postoji izvansudbeni forum, koji bi u slučaju izrečenih smrtnih osuda izricao i pomilovanje. Ta institucija postoji u svakoj pravnoj državi 20. stoljeća. Istinski napredak u kulturi duše i srca zahtijeva, da se pored pravde u upravljanju državom poštuje i načelo opraštanja i milosrđa. To je načelo ukorijenjeno u kršćanskoj duši hrvatskoga naroda. Zato se dvostruko teško osjeća praktičko pomanjkanje vrhovnoga foruma, koji bi u slučaju smrtnih osuda vršio pravo pomilovanja. Ne mogu i ne smijem prešutjeti, da je ovakav forum za vrijeme ustaške vladavine spasio glavu kojemu tome čovjeku, koji se danas nalazi na visokom položaju. Zašto da u tom pogledu idemo unatrag, kad se istovremeno naglasuje, da spadamo u progresivne narode?« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 193.).
»To je tim više potrebno, jer koliko mi je poznato, vojni sudovi sude neobičnom brzinom. Kako se govori, dnevno pada oko 80 presuda. U nekoliko minuta odlučuje se o sudbini života i dugih godina slobode. Zar je moguće i pretpostaviti da je takovo sudovanje temeljito i pravedno? Ne može zadovoljiti stvarne potrebe forma za pomilovanje na smrt osuđenih ni to, što presude nižeg vojnog suda dolaze na potvrdu višeg vojnog suda Armije. Jer to nije forum za pomilovanje već stvarno apelacioni sud. A sud ostaje uvijek sud tj. ostaje samo na terenu primjenjivanja zakona, dotično pravde. Kad se uvaži, da ogromna većina okrivljenika ne poznaje i nije mogla poznavati propise vojnog sudovanja, pod koje danas retroaktivno, što je također nepravilno, padaju njihova djela, jasno je, da bi i te kako bilo mjesta forumu, koji bi vršio pomilovanja na smrt osuđenih.
- Rodbina justificiranih nema pravo da znade, gdje se nalaze grobovi njihovih roditelja, braće i muževa. Poznato je, da su rimski zakoni dopuštali pokop justificiranog. Nakon što je izvršena smrtna kazna ‘pravdi je zadovoljeno’, pa nema ni jednog opravdanog razloga, da se mrtvo tijelo kršćanina dostojno ne pokopa. Mjesto toga danas se justificira na nepoznatim mjestima. Mrtva tjelesa bacaju se u zajedničku grabu, i nitko od rodbine ne može znati, gdje su grobovi njihovih dragih. Ljudi koji su danas na vlasti, s pravom su se žalili i zgražali nad postupkom ustaša, kad su na nepoznatim mjestima dotično uz mjesta justifikacije pokapali osuđenike. Ja sam se i te kako borio za to, da se tjelesa justificiranih mogu kršćanski pokopati. To što je nekada bilo zazorno, neka se danas ne ponavlja. Zato bi trebalo dozvoliti rodbini prijenos mrtvog tijela u roditeljske grobove na kršćanska groblja, kako to od davnine vrši kršćanski pijetet prema pokojnicima. Jednako tako trebalo bi uvesti stalnu praksu, da sudovi koji su izrekli smrtne osude i dali ih izvršiti, to dostavljaju matičnim uredima, da se može službeno ustanoviti nečija smrt. To je potrebno zbog praktičkih posljedica u pogledu imovinskih i rodbinskih odnosa« (str. 193.-194.).
»4. Naši su zatvori još uvijek puni i prepuni. Puštam po strani pitanje, da li su svi oni, koji su u zatvoru baš krivi, i da li oni tamo moraju biti. Jer imade dosta slučajeva, da netko ‘odsjedi’ po 6 do 8 tjedana u zatvoru, a da ga se uopće ne presluša. Nakon jednog preslušanja pušta se kući. Jesu li takovi morali biti u zatvoru? U štampi se priznaje da su vlasti bile zavarane krivim optužbama i smjestile u zatvor nedužne. Takvim bi se slučajevima lagano doskočilo, kad se ne bi svakoga odmah lišilo slobode, čim stigne protiv njega prijava. Na temelju prijave trebalo bi pozvati prijavljenoga na preslušanje. I tada bi se odlučilo istom, da li da ga se pritvori ili pusti, da se eventualno brani iz slobode. Masovno hapšenje, bez razlike na težinu prekršaja, mora nužno dovesti do toga, da u zatvoru sjede mnogi nevini samo zato, jer se našao netko, koji je na njima izvršio osobnu osvetu. Takvim bi se osvetama i nevinom progonu moglo i moralo izbjeći time, što bi svaki onaj koji podnese lažnu prijavu bio kažnjen. Ali za to bi bilo potrebno, da se u pozivima vlasti to jasno kazalo. Nažalost, ni jedan javni poziv vlasti na prijavljivanje sugrađana nije imao ove jedne neobično važne rečenice: da će biti kažnjen, tko podnese lažnu prijavu. Za podržavanje morala u masama, to je apsolutno potrebno. U protivnom slučaju pogoduje se stvaranju sistema doušnikovanja i osveta, na čemu se ne može temeljiti blagostanje države i naroda. Koliko bi bilo olakšano vlastima, kad bi se opreznije postupalo s hapšenjem, i kad bi se laganiji slučajevi rješavali preslušavanjem bez hapšenja! Koliko bi nezadovoljstva otpalo, koliko suza i boli bilo prišteđeno? I za to treba imati razumijevanja« (str. 194.).
»5. U postupku sa zatvorenicima imade mnogo toga, na što se narodne mase žale. Prije svega, zatvori su prenatrpani, i ne mogu primiti onaj broj ljudi, koji faktično u njima boravi… Osim uhapšenika mnogo trpi i njihova rodbina, koja im donosi hranu i svježu odjeću. U tom pogledu vlada nerazumljivi postupak. Nekim zatvorenicima uopće se ne dopušta donošenje hrane i čiste odjeće. Oni leže tjednima u zatvoru. Njihove im žene donose hranu, a straža im odgovara, da ih tamo nema, mada su, recimo, čas prije vidjele muža kroz prozor. Zašto se svima zatvorenicima ne dozvoljava donošenje hrane u određene dane? Ako je pri tome bilo zloporabe, ona se može uz razborit oprez i pregled sasma odstraniti.
Rodbina zatvorenih mora satima stajati, dok na njih dođe red… Imade slučajeva, da rodbina mora 4 do 6 sati izdržati na suncu, dok obavi svoju dužnost. Zašto mučiti ove, koji nisu krivi?… Znadem slučajeve, gdje su mnoge žene uslijed ovakovog postupka oboljele i tako oslabile, da su postale nesposobne za svaki rad. I te su još sretne, ako barem znadu, kamo treba nositi jelo. Ali što da kažemo za one, koje moraju čitave tjedne obilaziti sve zatvore, da konačno pronađu svoga muža ili sina? Zašto ovakav postupak? Zar to ne znači bez potrebe mučiti, ogorčavati tolike obitelji?… Ne nalazim razloge ovome postupku. Izgovor, da su patili i oni koji su bili u šumi, pak neka sada pate ovi koji su bili u gradu, nije čovječanski. U čemu bi, zapravo, onda imalo stajati oslobođenje, ako se samo mijenjaju uloge stradalnika? Zato se nadam, gospodine predsjedniče, da ćete u sporazumu s nadležnim vojnim vlastima isposlovati, te se ustanovi ured, koji će davati rodbini zatvorenih sigurne podatke, gdje se nalaze njihovi članovi. Nadalje, da će se svim zatvorenicima dozvoliti donošenje hrane i čiste odjeće (pogotovo ovo!). I konačno da će se postupak prigodom primanja hrane i odjeće ubrzati. Tako će otpasti mnoge opravdane optužbe, a s njima i mnogo nezadovoljstva« (str. 194.-195.).
NASTAVLJA SE
