Daleko opasniji od »inkvizitorske optužnice« Čedomila Čekade i njegova pamfleta »Proigrana šansa« za Glas Koncila bio je udar koji je u jeku obračuna s hrvatskim proljećem došao iz političkih krugova. Premda se Katolička Crkva i Glas Koncila u vrijeme hrvatskoga proljeća nisu opredijelili ni za jednu od reformističkih opcija (reformisti u SKJ, matičari i studenti), režimska je represija ipak pogodila redakciju na zagrebačkom Kaptolu.
Znakovito je da režim nije izabrao tipičan staljinistički obračun s Glasom Koncila – zabranu lista, uz neku bučnu političku inkriminaciju, kao što je »poziv na kontrarevoluciju« ili ugroza »bratstva i jedinstva« u Jugoslaviji. Da bi oslabio, a možda i dokinuo list, režim je ciljano odlučio udariti na njegove ključne ljude – urednika Vladimira Pavlinića, prvo pero lista Živka Kustića te suutemeljiteljicu i suradnicu iz Rijeke Smiljanu Rendić.
Pred komunističkim »Pilatom«
Pavlinić je nedugo nakon božićnoga broja Glasa Koncila iz 1971., koji je svojim prilozima razjario komunistički režim, upozoren da se takva linija lista ne će tolerirati. U jeku opće represije prijetila mu je i mogućnost zatvora, stvarnosti koju je još pedesetih iskusio kao bogoslov. Dijelom zbog političkih, a dijelom i zbog osobnih razloga Pavlinić je ujesen 1972. odlučio – emigrirati. Uređivanje lista »privremeno« je preuzeo Živko Kustić, koji je pak bio izložen sudskomu procesu zbog tekstova u Glasu Koncila. Pred komunističkim »Pilatom« našla se i Smiljana Rendić, premda ne izravno zbog pisanja u katoličkom dvotjedniku, nego zbog članka »Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod« objavljenoga 1971. u časopisu »Kritika«.
Za nju je sudski proces imao goleme posljedice: materijalne jer je bila udaljena s radnoga mjesta u riječkom časopisu »Pomorstvo«, a onda i zdravstvene jer su joj se početkom procesa javile tegobne glavobolje i druge bolesti. Dvjema važnim intervencijama njezinu je poziciju pokušao poboljšati Tomislav Šagi-Bunić.
Nova Šagijeva intervencija
S redovnikom kapucinom Smiljana Rendić je u više navrata u pismima komunicirala o stanju u kojem se našla nakon što je 1972. protiv nje pokrenut politički proces. Mudri je teolog njezin položaj pred političkim strukturama pokušao osnažiti preko unutarcrkvenih struktura. Naime, Šagi je, o čemu svjedoči Smiljana Rendić u pismu koje mu je odaslala 17. studenoga 1972., koje se danas čuva u Arhivu Glasa Koncila, predložio hrvatskim biskupima da o 10. obljetnici utemeljenja Glasa Koncila uruče posebno priznanje Smiljani Rendić za njezin nesebičan angažman od početaka katoličkoga dvotjednika.
Ona mu je zahvalila na toj intervenciji, a činjenicu da joj s razine biskupske konferencije, kako je to zamislio Šagi, ipak nije uručeno posebno priznanje nije zamjerila hrvatskim biskupima. Naprotiv, tumačila je Šagiju u spomenutom pismu da su biskupi nastupili »realistički«:
»Ako sam ja Živka (Kustića, op.a.) dobro razumjela – to je valjda trebalo biti neko javno priznanje, neki izraz priznanja namijenjen ne samo meni za moju privatnu utjehu, nego javni znak da naš episkopat cijeni mojih devet godina rada u katoličkom tisku, znak koji bi se javno dao baš u ovom času, u ovoj mojoj teškoj situaciji. I eto baš zato mislim da je bilo irealistički predlagati takvo nešto: jer, u sadašnjoj političkoj klimi, takva javna gesta shvatila bi se kao provokacija, i meni u mojoj nevolji ne bi pomogla, nego bi mi mogla još i otežati položaj u ovoj sadašnjoj kampanji uperenoj ponajviše protiv Glasa Koncila, glavnoga crkvenoga glasila u našoj zemlji i ujedno, sada, jedinog prostora moga javnoga rada; a svakako bi takva javna gesta biskupskoga priznanja mojoj osobi otežala i položaj samog episkopata i još više ogorčila političke krugove spram Crkve uopće.«
Nije, dakle, sumnjala da je čitav proces protiv Glasa Koncila zapravo dio šire kampanje kojom se nastoji naštetiti Katoličkoj Crkvi. Premda se u korespondenciji koju je u vrijeme suđenja -koje je trajalo do 1973. kada je osuđena pred ondašnjim Vrhovnim sudom, ali na uvjetnu kaznu i zabranu javnoga djelovanja – često spominju njezine zdravstvene teškoće i unutarnji lomovi, nedvojbeno je da je Smiljana Rendić za Crkvu koja se ponovno našla na udaru komunističkoga režima bila spremna podnijeti žrtvu.
Epizoda zaogrnuta velom povijesnoga misterija
Međutim, uz Živka Kustića i ostatak uredništva Glasa Koncila, njezine je muke još jednom važnom intervencijom pokušao ublažiti Šagi. Zajedno s Kustićem Šagi je ujesen 1972. pohodio onodobnoga nuncija u Jugoslaviji Marija Cagnu te predstavio njezin slučaj. Spomenuli su i društvenu i ekonomsku izolaciju u kojoj se našla nakon početka suđenja, kao i njezinu predanost radu u katoličkom tisku i osobnu pobožnost. U pismu od 17. studenoga iste godine zahvalila mu je i na tome, a iz istoga se pisma može doznati i da je nuncij Cagna bio ganut njezinim slučajem te da je Šagiju i Kustiću napomenuo da bi se za nju trebalo nekako »pobrinuti«. Predlagao je i da se za početak pokuša smjestiti u neki samostan, kako bi barem izbjegla izolaciju u kojoj se našla.
Ali velom povijesnoga misterija zaogrnuta ostaje mogućnost posebne epizode u slučaju Smiljane Rendić – je li nuncij Cagna, iskusni crkveni diplomat koji je jako dobro shvaćao kakav je stvarni položaj Hrvata u Jugoslaviji i u koliko se teškoj poziciji nalazi Katolička Crkva, učinio nešto više za nju? Primjerice, je li pred najvišim političkim strukturama u ozračju obnove diplomatskih odnosa Jugoslavije i Svete Stolice pokušao »isposlovati« da ona ipak ne završi u zatvoru? Dokumenti beogradske nuncijature iz njegova razdoblja još nisu dostupni, kao ni brojni dokumenti iz razdoblja komunizma, koji bi se mogli pronaći i u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, stoga će na to pitanje moći odgovoriti povjesničari tek u budućnosti.
