Nedavni susret generalnih tajnika biskupskih konferencija europskih zemalja doveo je u Hrvatsku nadbiskupa Vilniusa (Litva) Gintarasa Grušasa, predsjednika Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE), asocijacije koja okuplja biskupe na sveeuropskoj razini, dakle kako one unutar EU-a tako i one iz ostalih europskih zemalja. Nadbiskup Grušas rado je žrtvovao jednu pauzu u radu skupa kako bi dao intervju za Glas Koncila. Budući da je u središtu rada generalnih tajnika biskupskih konferencija bila europska dionica sinodskoga hoda čitave Crkve, veći dio pitanja nadbiskupu Grušasu odnosio se na sinodnost, a u tom su kontekstu dotaknute i neke druge teme.
Moje životno iskustvo, kao uostalom i svačije životno iskustvo, promiče sinodnost jer je sinodnost zapravo uzajamno slušanje te osluškivanje kamo nas Duh Sveti vodi. Životno se iskustvo može, dakle, promatrati kao proces u kojem prepoznajemo kamo nas Bog vodi, kamo usmjerava naše živote. Tako sam – to je dio moje osobne povijesti – u Litvu došao a da to uopće nisam očekivao. Vjerujem da je i razumijevanje promjena u društvu, u svjetskoj povijesti, u životu Crkve plod osluškivanja kamo nas to danas Duh vodi. U tom je pogledu život Crkve sličan osobnomu životu pojedinca koji nastoji shvatiti kamo ga Bog usmjerava. Mislim da je upravo to glavna odrednica sinodskoga hoda koji poduzimamo.
Da, naše je iskustvo prožeto nekim sjevernoeuropskim kulturnim aspektima, koji su drugačiji od južnoeuropskih katoličkih kultura, ali je u njega također utisnut pečat pedeset godina komunizma i okupacije. U tom smislu vidim neke sličnosti s drugim zemljama koje su na ovaj ili onaj način bile pogođene komunizmom, baš kao što je bila i Hrvatska. Tim je zemljama zajedničko i nastojanje da se oporave od komunizma. Tako možemo reći da Europa i Crkva u Europi imaju svoju sjevernu i južnu, istočnu i zapadnu dimenziju, a sinodski je hod vrijeme kad jedni s drugima razgovaramo i nastojimo pronaći način kako učiti od različitosti naših društava. No sinoda nas istodobno ujedinjuje u našoj vjeri, u našem zajedničkom radu.
Mislim da je glavna tema obnova života Crkve, u smislu da vidimo kamo nas Duh danas vodi, s našim kulturama u modernom društvu, te da vidimo kako nam je odgovoriti na izazove koji se javljaju. Jedan od tih izazova nažalost je rat koji se vodi na europskom tlu, što podrazumijeva nastojanja da se, još jednom u Europi, ponovno uspostavi mir.
Kao što sam rekao, postoji ta dimenzija istoka i zapada, stare Europe i nove Europe, no istodobno se svi suočavamo s mnogim sličnim izazovima kao što su sekularizacija, suvremena društva i uloga Crkve u njima, te naši odgovori na tu kulturu, koja nosi različite aspekte sekularizacije, na društvenom te, u nekim slučajevima, na moralnom planu. Zahvaljujući našemu dijalogu, shvatili smo da su nam izazovi slični, ali nosimo različita iskustva, te da razmjena tih iskustava pomaže u suočavanju s izazovima koja pred nas danas postavljaju naša društva.
Smatram da je »treći put« možda zapravo prvi put koji nam je dan, a to je put Crkve koja se u društvu uvijek mora obnavljati, koja je »semper reformanda«, uvijek potrebna obnove. Da bismo se suočili s izazovima koje povijest i društvo pred nas stavljaju, mi u Crkvi moramo gledati – u tome je, ponavljam, bit sinodnosti – kamo nas Duh vodi. A Duh nas uvijek vodi u dublju reformu, u dublju duhovnost. I to je put kojim dolazimo do oblika, forma naše vjere, do njezinih temelja. Taj je put obnove potreban i na istoku i na zapadu, pri čemu treba poštovati posebnosti naših kultura i naših društava. Sinodski je put, dakle, put obnove; on mora biti put obnove. On nas pritom podsjeća kamo idemo. Sinoda je pokret Božjega naroda koji ima svoje odredište: kraljevstvo nebesko. Ako smo u opasnosti izgubiti taj fokus, treba uvijek nanovo provjeravati jesmo li na pravom putu. Sinoda je stoga proces koji nam pomaže shvatiti put kojim idemo.
To je teško pitanje, no pečat patnje prouzročene ratom i iskustvo silnih teškoća kroz koje ljudi prolaze na neki su način doveli do obnove Crkve. Ako pogledamo na broj izbjeglica koji su izišli iz Ukrajine i na dobrodošlicu na koju su naišli – posebno mislim na Crkvu u Poljskoj koja je primila više od tri milijuna izbjeglica, na katolike koji ih primaju u svoje domove, ali i na naš vlastiti Caritas u Litvi, na sredstva koja su prikupljena za ljude u Ukrajini koja ima velik broj raseljenih unutar zemlje – možemo reći da je poziv na milosrđe, na ljubav (»karitas«) oživio Crkve u Europi. Uza sve teškoće koje rat donosi, donio je i osjećaj obnove, više molitve, osobne, ali i zajedničke molitve Crkve koja vapi Bogu za mir te odgovara na izazove rata djelatnom ljubavlju. Na taj nas je način rat na neki način vratio našim korijenima.
Nuncij u Ukrajini nadbiskup Visvaldas Kulbokas također promiče vrlo duhovan pogled na ratne strahote, što je pridonijelo tomu da i ljudi u Ukrajini čuju poziv na duhovnu obnovu. Jer nešto temeljno mora biti pogrješno, ne samo s ruskim ratnim strojem, nego i s nama kao građanima Europe. I kao što je papa Franjo rekao u mnogim prigodama, ne smijemo zaboraviti da se rat ne vodi samo u Europi. Papa često govori o trećem svjetskom ratu koji se već mnogo godina vodi »u dijelovima« po cijelom svijetu. To nas poziva da se prisjetimo da treba moliti i raditi za mir i pravednost.
Veliki kijivski nadbiskup Svjatoslav Ševčuk čak i sad, usred rata, govori o molitvi za neprijatelja, o molitvi za obraćenje neprijatelja, te poručuje da se bijes i mržnja ne smiju ukorijeniti u ljudskim srcima. A kad rat jednom završi, bit će velika potreba kako za tjelesnim izlječenjem tako i za iscjeljenjem ljudskih srdaca i duša. A Crkva u Ukrajini imat će veliku zadaću pomoći ljudima u Ukrajini, a i u Rusiji i posvuda u Europi, da krenu ispočetka.
Zapravo su uzroci rata višestruki. Onaj prvi, najočitiji, jest napad Rusije, no rat podupiru i druga kretanja kao što je, prije svega, nedostatak bratstva i okretanje leđa Bogu na različitim društvenim područjima, što nas odvraća i od bratstva među ljudskim bićima te promiče prednost novca i profita pred odnosima s Bogom i među nama ljudima. Možda ne znamo svu istinu, velik je njezin dio skriven. Ja, dakle, ne bih ostavio po strani tu duhovnu dimenziju i duhovno dobro. Naši neprijatelji nisu samo ljudi s one strane granice koji napadaju, nego je među uzrocima rata i duhovni, demonski element koji razdvaja ljude. Stoga se moramo boriti i protiv duhovnih korijena podjele u svijetu, protiv žeđi za moću, protiv oholosti i profita, koji podrivaju svako bratstvo. Različitih aspekata ima, dakle, mnogo. Mislim da moramo tražiti istinu, no prije svega moramo nastojati oko mira i pravednosti, a to će nas dovesti bliže pomirenju.
Točno je da je litavski narod mnogo patio tijekom Drugoga svjetskoga rata i nakon njega. Pokušavam podsjećati ljude, posebno na zapadu, da je važno slušati one koji poznaju i razumiju mentalitet ruske države, kako ih se ne bi prevarilo određenim manevrima koji su ranije bili rabljeni. Kažem »rabljeni ranije«, jer je Litva na završetku rata iskusila masovne deportacije u Sibir. Razgovarao sam s biskupima u Ukrajini, koji su me izvijestili o nečem što ne nalazimo u medijima, da je naime oko milijun ljudi iz Ukrajine već deportirano u Sibir i druga udaljena mjesta u Rusiji, na isti način kao što se događalo za vrijeme ili nakon Drugoga svjetskoga rata.
Stoga moramo biti svjesni da to ljudi u Litvi snažno doživljavaju, ali ne bih rekao da ima straha. Društvo je zabrinuto zbog stanja kakvo jest, ali činjenica da je Litva članica NATO-a te da imamo NATO-ove jedinice na našem teritoriju ulijeva osjećaj sigurnosti i pouzdanja u širi obrambeni savez. Ipak, vrlo smo jasno svjesni svojega geografskoga položaja između Rusije i Bjelorusije. Stoga ima zabrinutosti, ima i priprema, ali je tu i osjećaj sigurnosti koji se zasniva na prisutnosti jedinica NATO-a.
Odluka Vrhovnoga suda Sjedinjenih Američkih Država daje određenu nadu u obranu života na pravnom, zakonskom polju, vraćajući kompetenciju za to pitanje na razinu saveznih država. U Litvi je u komunističko doba pobačaj, nažalost, bio glavni oblik kontrole rađanja. Stoga je uvijek bio legalan, i uvijek je bio ograničen.
Posljednjih se godina puno radi na tome da se ljudima pomogne shvatiti da su u pitanju kako život djeteta tako i psihičko zdravlje žene, kao i negativni učinci pobačaja na društvo. Na taj način pokušavamo smanjiti broj pobačaja, ali ne toliko zakonodavnim procesom koliko pastoralnom skrblju i informiranjem. Potrebna nam je promjena mentaliteta jer se pobačaj u komunističko vrijeme duboko ukorijenio. Ukratko, idemo u dobrom smjeru, ali jako polako.
Vjerojatno ne baš jer su postojali drugi načini kako bi se smanjio udio litavskoga naroda. Glavno je sredstvo bilo useljavanje Rusa na teritorije drugih naroda. To se radilo u Latviji i Estoniji, gdje danas imamo znatan postotak stanovništva koje govori ruski. Glavno je nastojanje bilo usmjereno k promjeni demografske strukture stanovništva. No u Litvi se to nije dogodilo zbog oružanoga otpora. Litavska partizanska gerila bila je aktivna gotovo deset godina nakon završetka rata, što je useljavanje i ostanak Rusa učinilo vrlo neugodnim. Mnogi koji su došli ubrzo su i otišli. Stoga je postotak Rusa u Litvi znatno manji nego u Latviji i Estoniji.
Litva je pretežno katolička zemlja, s vrlo sličnim postotkom katolika kao u Hrvatskoj. Oko 80 posto pučanstva su rimokatolici, što određuje kulturu i tradiciju zemlje. Litva je slična Hrvatskoj i s obzirom na demografske trendove. U posljednjih 25 godina zbog emigracije izgubili smo 25 posto populacije. To znači da imamo i snažnu emigrantsku zajednicu. Broj stanovnika manji je nego u Hrvatskoj, oko 2,5 milijuna. Godine 1992. bilo nas je gotovo 3,5 milijuna.
Nakon godina komunističkih progona Crkva se morala ponovno izgraditi, tako da su se u posljednjih tridesetak godina ponovno etablirale različite strukture. Nije bilo otvorenih redovničkih zajednica, tako da su se ponovno uspostavljale. Isto je bilo sa strukturama poput Caritasa, odgoja i obrazovanja, pastoralom obitelji, katehezom – sve se to moralo razviti ispočetka. Vraćena su i mnoga crkvena dobra, no ne uvijek u dobru stanju pa je i njih trebalo renovirati.
Izazovi su slični izazovima s kojima se Crkva suočava diljem svijeta, poput bioetičkih pitanja, obitelji… Vodimo bitke koje Crkva vodi po cijelom svijetu. Poput Hrvatske, samo nekoliko godina nakon nje, Republika Litva potpisala je vrlo slične ugovore sa Svetom Stolicom. To nam je pomoglo u odnosima s vlastima i tu je postignut dobar napredak. Ukratko, naši su izazovi slični izazovima Crkve diljem Europe jer su promjene u društvu vrlo slične onima u Europi.
