Martin Kulldorff, švedski profesor medicine na Harvardu, postao je planetarno poznat kada je u jesen 2020. godine kao glavni autor napisao Barringtonsku deklaraciju u kojoj se vrhunski svjetski znanstvenici protive službenim protupandemijskim mjerama. Bez obzira na cenzuru, političko ignoriranje i medijsko ismijavanje, Deklaracija je postala relevantan dokument znanstvene elite koja panične mjere zaštite smatra štetnima, a javnozdravstvene politike promašenima.
Zbog sumnja izraženih prema politici zatvaranja te zbog protivljenja obveznomu nošenju maski i obveznomu cijepljenju, Kulldorff je bio ekskomuniciran iz (glavnostrujaških) znanstvenih krugova, njegovi su nastupi izbrisani na mrežnom poslužitelju »YouTubeu«, a matično je sveučilište uskratilo financiranje njegovih projekata. Mnoge zabranjene teme ovih dana, konačno, imaju status kontroverze. Rana upozorenja Kulldorffa danas su javno prihvaćeni prigovori.
Njegova pozicija više nije ugrožena etiketama i kulturom otkazivanja, a pandemijske slike i brojke postale su jasnije… S vremenskim odmakom, s postupnim ukidanjem cenzure, s prikupljenim podatcima i iskustvom, danas je lakše i bez suvišnih emocija tumačiti političke, medicinske i znanstvene promašaje kojima je javnost dezorijentirana, kojima je uvedena panika, a mlađoj populaciji, posebice djeci, nanesena šteta i nepravda.
Stoga je Kulldorff nedavno pristao na intervju s temom »Lekcije iz Švedske za sljedeću pandemiju«. Posebnu je pohvalu uputio Švedskoj zbog odluke njezine vlade da se svim ljudima koji imaju simptome, sumnjaju na bolest ili boluju od koronavirusne bolesti ne smanjuje plaća (zbog bolovanja), nego im se preporučuje da ostanu kod kuće s »punom cijenom rada«. Ta socijalno osjetljiva mjera postala je poznata kao parola »kad si bolestan, ostani kod kuće«. Time se ne opterećuje bolnički sustav niti se osiromašuje kućni proračun.
Kao i prije dvije godine Kulldorff opet upozorava: »Najveća pogrješka upravljanja pandemijom bilo je zatvaranje škola i fakulteta. Nikakva korist, a golema kolateralna šteta. Nerazumno je misliti da oduzimanje školskoga života ne će imati mjerljive, pa i teške posljedice za djecu.« Ta kritika upućena svim vladama svijeta bila je zapravo pohvala Švedskoj u kojoj školsko zvono nikada nije bilo ugašeno. Iako i u Sjedinjenim Državama postoje primjeri zaštite djetinjstva (npr. Florida), oni su bili manjina.
Procjena i poruka od koje Kulldorff ne odustaje jest ona o neuspjehu zatvaranja: »’Zatvaranje’ je epidemiološki promašaj, produljilo je pandemiju i učinilo je težom. ‘Zatvaranje’ je medicinska katastrofa kojom su ljudima oteti preventivni pregledi i zakazane operacije ili su ukinute liste čekanja. Stradali su pacijenti na odjelima za rak, za kardiovaskularne bolesti, za mentalne poremećaje, dijabetičari… Sve su bolesti zanemarene zbog jedne. To nije javno zdravstvo.«
Kulldorff nije umišljeni (sve)znanstvenik i ne smatra da je tekst Barringtonske deklaracije recept za sve sljedeće pandemije. »Naša se deklaracija ne može jednostavno kopirati i primijeniti na bilo koju pandemiju. S ovom smo pandemijom imali sreće jer djeca nisu bila ugrožena. Kada sam čitao prve službene izvještaje o pandemiji koronavirusa, bio sam nervozan i uplašen. Dvadesetak minuta. Jer shvatio sam da moja djeca nisu ugrožena. Otac sam troje djece i njihovo je zdravlje važnije od mojega.« Najvažnija preporuka deklaracije, koja vrijedi i danas, jest ciljana ili fokusirana zaštita: umjesto gušenja društvenoga i gospodarskoga života, svu energiju treba usmjeriti na organizaciju zaštite ugroženih populacija.
Barringtonska je deklaracija objavljena prije pojave prvih cjepiva, stoga u originalnom tekstu nema procjene vrijednosti masovnoga cijepljenja. Profesor Kulldorf je »posljednji« čovjek kojega netko može nazvati »antivakserom«, pa ipak on uvođenje cjepiva naziva skandalom: »Prvi je razlog što su prekršena industrijska obećanja o 95-postotnoj efikasnosti, zatim je nerazuman prijedlog da se cijepe oni kojima to nije potrebno te znanstveni skandal kojim se omalovažava moć prirodno stečene imunosti.«
Kulldorff smatra da su fanatici cijepljenja svojim agresivnim zahtjevom da se svi cijepe, i to nekoliko puta, stvorili averziju javnosti prema cijepljenju, kakvu nisu uspjeli stvoriti ni najžešći »antivakseri«. No osim povjerenja u cijepljenje, nastavlja Kulldorff, »vakseri« su narušili povjerenje javnosti u medicinu općenito, u javnozdravstvene institucije i u znanost.
