Tko god je čitao Narnijske kronike C. S. Lewisa, zna da u prvom romanu »Čarobnjakov nećak« ćaknuti stric Andrew od praha s izgubljenoga otoka Atlantide uspijeva izraditi čarobne prstenove koji transportiraju svakoga tko ih dotakne u Šumu između svjetova, odakle se račva multiverzum. Lewis nipošto nije prvi koji je u modernu bajku ugradio priču o Atlantidi; prvi je spominje Platon, a Lewisov sunarodnjak Francis Bacon opisao je idealan sveučilišni grad budućnosti u znamenitom nedovršenom romanu »Nova Atlantida« (1626.). Nakon antičkoga razdoblja, u kojem se raspravljalo je li Atlantida doista postojala i nestala oko 9400 godina prije Platona, priča je uskrsnula u novom vijeku. Promicali su je ezoterici i okultisti poput Williama Scott-Elliota (1849. – 1919.). Priča o Atlantidi zapravo je inačica mita o zlatnom dobu i mita o potopu koji pripadaju univerzalnomu čovjekovu razumijevanju logike povijesti, pa i logike vlastitoga života. Pa iako nitko nikada nije uspio dokazati njezino postojanje, nepresušno nadahnuće njom ugradilo je Atlantidu u brojne znanstvenofantastične filmove i stripove, a talijanski zabavni park Gardaland nudi nezaboravno vodeno iskustvo za cijelu obitelj – Bijeg s Atlantide.
Platonova Atlantida – otok s dvije žetve godišnje
Starogrčki filozof Platon prvi je pisao o Atlantidi u dvama svojim dijalozima – u »Kritiji« i »Timeju«. Tu je priču, navodi Platon, starogrčki zakonodavac Solon – »najmudriji od sedam mudraca« – čuo u Egiptu od staroga svećenika božice Neith. Oko osam tisuća godina prije Solona, pripovijedao je svećenik, Atena je bila uzoran polis. Zametnula je rat sa sebi suprotnom civilizacijom, otočkom velesilom Atlantidom. Atlantida je bila, navodi se dalje, veća od Afrike i Azije zajedno. Kraljevstvo, koje je osnovao bog mora Posejdon, postaje zlom i oholom imperijalnom silom. U ratnom sukobu Atena je pobijedila, ali i pobjednici i pobijeđeni pogibaju u potopu. Solon je priču prenio Kritiji, a ovaj Platonu, koji ju je ispripovijedao. Platon je priču predstavio kao »govor koji je neobičan, ali potpuno istinit«, zbog čega su ga u antičko doba shvaćali ozbiljno, a tako ga mogu shvatiti i danas, zaključio je francuski grecist Pierre Vidal-Naquet. Prema Platonu, zemlja Atlantide bogata je i plodna, s dvije žetve godišnje; stanovništvo se bavi poljoprivredom, stočarstvom i zanatima, a zlata imaju u izobilju. Stanovnici su izgradili sustav kupališta, gradove i pristaništa koji su kružno strukturirani, s akropolom u središtu. Zemljom je vladao Atlant s deset careva koji se sastaju svakih šest godina radi donošenja zakona i presuda. Politički ustrojena kao neka vrsta konfederacije patrilinearnih država, Atlantida poznaje klasnu segregaciju. Ipak, Atlantiđani su živjeli u bogatstvu i sreći sve dok njihovi pretpostavljeni nisu pokrenuli rat, a time se zapravo izvršila Zeusova volja, koji je odlučio kazniti oholice, pripovijeda Platon. Talijanski platonist Marsilio Ficino 1483. preveo je »Kritiju« te prokomentirao da je priča o Atlantidi istinita u metaforičkom smislu. Prema Jeanu De Serresu, Atlantida je zapravo slika svijeta prije općega potopa, a u 18. stoljeću učenjaci Zapada pokušali su objasniti da je Atlantida zapravo Palestina. Nakon otkrića Novoga svijeta Atlantida je postala Amerika, zaključuje Vidal-Naquet.
»Atlantida je Eden«
Inkarnacije izvanzemaljaca i korijenske rase
Najkreativnija, ali i najneuvjerljivija inačica priče o Atlantidi potječe od škotskoga plemića, teozofa i antropologa amatera Williama Scott-Elliota koji je 1896. objavio djelo »Povijest Atlantide«, 1904. spis »Izgubljena Lemurija« te ih 1925. spojio u jednu knjigu. Riječ je o mozaičnom »new age« spoju podataka iz pročitane literature, izoliranih povijesnih podataka, zrnaca antropologije, ezoterijskoga okultizma, znanstvene fantastike i – ne može se drukčije reći – čistih gluposti. Prema njegovoj teoriji, izvanzemaljsko božansko biće s Venere – Manu – iniciralo je rane ljudske rase u duhovni razvoj kojemu je krajnji cilj jedinstvo s Bogom, inkarniravši se u prvobitne vladare. Prvotni kontinent, Lemuria, nalazio se u Tihom oceanu i na njemu su se razvila bića koja će evoluirati u primate. Petnaest stopa visoki, smeđe kože i razmaknutih očiju poput ptica, Lemurijanci su legli jaja dok se nisu razvili u spolno diferencirane primate.
Nakon uništenja kontinenta zbog vulkanskih erupcija primati s Lemurije došli su na kopno Atlantide, gdje su evoluirali u sedam podrasa, koje su ostvarile napredak u duhovnosti i tehnologiji. Toltečka rasa raspolagala je letjelicama, iako im je umjetnost bila jednostavna. Od početne poligamije Atlantiđani su napredovali prema monogamiji. Iako je zakonom bilo dopušteno imati dvije žene, većina muškaraca imala je jednu, a spolovi su bili ravnopravni. Kao i svaka rasa, spenglerovski je smatrao Scott-Elliott, i atlantidske su rase doživjele svoj zenit, dekadenciju i krah. Prije 800 000 godina dogodio se potop, zapisao je Scott-Elliot u svojoj knjizi, i to je bio kraj cjelovite Atlantide. Raštrkani fragmenti ostataka drevnoga otoka omogućili su da njegove rase emigriraju i razviju velike stare civilizacije – meksičku, keltsku, mongolsku i druge. U prilog svojoj teoriji Scott-Elliot navodi univerzalnost mita o potopu te sličnosti u arhitekturi, jeziku i vjerovanjima udaljenih naroda, što iz perspektive povijesne znanosti nisu dokazi, nego pseudoargumenti. Zanimljiv je, ipak, utopijski moment. Grad zlatnih vrata s vrhunca atlantidske civilizacije Scott-Elliot opisuje kao mrežu kanala, u kojoj »u danima toltečkoga vrhunca nije bilo siromaštva«. »Čak su se i robovi pridruženi većini kuća dobro hranili i odijevali.« Propast atlantidskoga društva objasnio je duhovnim nazadovanjem, tj. upotrebi magije u sebične svrhe, pri čemu su ljudi umislili da su bogovi te se tako počeli i ponašati. »Zlatno doba trajalo je 100 000 godina, a zatim nastupa doba degradacije i propadanja. Mnogi kraljevi, velik dio svećenstva i naroda prestali su se koristiti svojim moćima i sposobnostima u skladu sa zakonima koje su donijeli njihovi božanski vladari, čiji su se savjeti i instrukcije počeli zanemarivati i omalovažavati. (…) Osobno uzdizanje, bogaćenje, važnost i moć, ponižavanje i uništavanje neprijatelja postalo je sve više i više predmetom na koji su bile koncentrirane njihove okultne moći za razne zloćudne i sebične ciljeve, što je neizbježno vodilo onomu što moramo nazvati čarobnjaštvom«, napisao je Scott-Elliot.
Vitalna mudrost mita
Žilavost i privlačnost mita o Atlantidi leži u istini koju sadržava. Mit nije znanost ni teologija, ali izriče važne životne istine u ruhu uzbudljive, maštovite sage. Pouka je jednostavna i svevremenska: oholost, u kojoj čovjek pomisli da je bog te gubi moral i postaje sebičan i pohlepan, rezultira propašću cijele zajednice, cijele civilizacije. Zvuči li poznato?