S porastom proizvodnje plastike i plastifikacije okoliša množe se zahtjevi za ekološko zbrinjavanje plastičnoga otpada. Cilj je Europske unije da se do 2025. godine ponovno oporabi 50 posto proizvedene plastične ambalaže, a prema planovima Američkoga vijeća za kemiju (ACC) do 2040. godine svaka plastična vrećica bit će proizvedena od materijala koji se u potpunosti može reciklirati. U stvarnosti je, nažalost, udio plastike koji se ponovno rabi ispod 10 posto.
Poseban je problem zbrinjavanja i recikliranja plastike u tome što se tijekom tih procesa plastika dodatno onečišćuje, a kvaliteta reciklirane plastike vrlo je niska. U najnovijoj studiji kanadski su znanstvenici pokazali da se u recikliranoj plastici nalazi gotovo 300 različitih vrsta kemikalija (Environ. Sci. Technol. 2023, 57, 3380). Nekih kemikalija nikada nije bilo u originalnom plastičnom materijalu, nekima je porasla koncentracija, neke su nastale baš zbog recikliranja, a mnoge su vrlo toksične. Drugim riječima, opravdani pokušaj da se plastika reciklira često završava ekološkim debaklom.
Plastična kaljuža koja nastaje recikliranjem sadrži teške metale, sintetske antioksidanse, omekšivače plastike, boje, arome, katalizatore, fotoreaktivne spojeve, usporivače gorenja, kozmetičke aditive, antimikrobna sredstva, pa čak i pesticide. Kemijskim rječnikom, radi se o antimonu, živi, ftalatima, organofosfatima, bisfenolu A, kloriranim ugljikovodicima, polibromiranim difenilnim eterima, benzofenonima… Nerijetko se, dakle, spašavanje plastike pretvara u njezino obogaćivanje arsenalom kemijskih onečišćivala.
Plastika je materijal, čini se, prilično otporan na kružnu ekonomiju. Sveti gral zbrinjavanja plastike – odvojeno prikupljanje i ponovna oporaba – postaje nalik mitu, posebno kada znanstvenici pažljivije provjere sadržaj i kemijski sastav. Jednostavno rečeno, reciklirana je plastika mnogo prljavija od takozvane djevičanske plastike.
Svaka je plastika derivat nafte, a uskoro bi volumen proizvedene plastike trebao biti veći od dizela. Eventualna korist od zabrane dizelskoga goriva bit će umanjena porastom proizvodnje plastike.
Koktel kemikalija koji se nalazi u strukturi i na površini reciklirane plastike redovito migrira, curi u okolni prostor, onečišćuje prirodu ili sadržaj ambalaže. Mjerljiva je činjenica da u kontaktu s hranom ili pićem plastični aditivi završavaju u prehrambenom proizvodu. Uporaba mikrovalne pećnice, osvjetljavanje, trešnja, zagrijavanje ili loše skladištenje znatno ubrzavaju migraciju štetnih tvari. Za ljude koji se ne koriste, na primjer, staklenom ambalažom jednostavno rješenje i zaštita od izloženosti plastičnoj kemiji – ne postoji. Toksičnost tvari koje migriraju iz (reciklirane) plastične ambalaže posebno zabrinjava kada se radi o hormonskim otrovima, odnosno endokrinim disruptorima: ftalatima, bisfenolu A, antimonu… Stoga su djeca najvažnija populacija koju treba zaštititi od plastike u kuhinji.
Plastika se masovno rabi jer je jeftina. Iako je korisna u proizvodnji mnogih nužnih materijala, za dodir s hranom i pićem taj je materijal nepotreban i loš. Mnogi znanstvenici smatraju recikliranje plastike nerješivim problemom, ponajviše stoga što je plastika, posebno ona za jednokratnu uporabu, kemijsko smeće (J. Hazard. Mat. 2022, 430, 128410). Oblikovanje, pa i proizvodnja kvalitetne plastike, »koja ne curi« i koja se može kvalitetno reciklirati, postoji, no njezin je jedini nedostatak – cijena. Sve dok ljudi smatraju plastiku bezvrijednim, jeftinim i jednokratnim materijalom, njihova će komocija biti osigurana, a zdravstvena cijena visoka.
