Na putu vjere kršćanin se susreće s različitim neprilikama koje postaju pustolovine. Strahovi ili neprilike prilikom svjedočenja vjere pokazuju se kao neizbježna pustolovina kroz koju kršćanin prolazi. Izazovi vjere postaju poput trna o kojem piše sv. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima: »Dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.« Vjernički put postaje trnovit hod poput najizazovnije pustolovine. I na tom putu ne smije se odustajati.
Sveti je Pavao mnogo toga prošao da bi zaslužio palmu mučeništva. Na putu svjedočenja vjere otvorile su mu se razne neprilike. Kušnje Zloga, a počesto i zlih ljudi, pratile su ga kada bi god želio širiti vjeru u Isusa Krista. No on nije malaksao na putu. Prihvatio je trnovit put poput pustolovine koja na kraju donosi nepropadljiv vijenac. Zaista, njegov život jest pustolovina za Krista. Piše u istoj poslanici: »Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće.« I tko da na takva Pavla ne bude ponosan? To je njegovo trnje na putu za Kristom. Ali to isto trnje postalo je obična pustolovina – ponosno sjećanje na trpljenje za Krista. Nije se zbog toga uzoholio, nego još više prigrlio Kristov križ.
A što je trnje kršćanskoga života? Nije li trnje svakoga kršćanina isto što i Pavlovo trnje? Nisu li to zamke na putu iskrenoga čestitoga kršćanskoga života? Nije li kršćanin šiban silom riječi kada postupa pravedno? Nije li gledan s mržnjom kada zauzima čestita stajališta protiv nemoralnih ljudi? Onomu tko je na putu prema Kristu, dan je trn, kao i sv. Pavlu. Trn je to koji itekako boli. Trnje je to koje se duboko zabada: ono rastavlja prijatelje zbog poštenja, ono donosi razmirice u prokazivanju nepravde!
Ipak, trnje na kršćanskom putu, kada se pogleda u vječnost, ostaje obično sjećanje jer je pustolovina na putu prema Kristu. Trnje je izazov u kojem kršćanin umjesto putnika postaje patnik. Ali ako se Pavlova patnja zbog Krista višestruko isplatila vijencem pravednosti, kršćanin se također može nadati Kristovoj blizini u trenutcima trnovite patnje. Tada svaka trnovita zaprjeka postaje slatka pustolovina. Kamo sreće kada na kraju ovozemaljskoga života stari ljudi pripovijedaju kako su Bogu ostali vjerni jer nisu pali na prolazne kušnje, odnosno prebrodili su izazove mladosti. Po pripovijedanju starijih može se uočiti koliko su neke odluke bile samo obično trnje koje je čovjeka pokušavalo udaljiti od Boga, ali vjernost Bogu pokazuje se na kraju jednom od rijetkih kvaliteta koje svako trnje pretvaraju u običnu pustolovinu.
Ivan Zlatousti tumači trnje u Pavlovu životu: »Neki su rekli da Pavao misli na neku vrstu boli u glavi koju je nanio Sotona. Ali ne daj Bože! Pavlovo tijelo nikada nije moglo biti predano u ruke Sotoni jer se sam Sotona podložio istom Pavlu na njegov zahtjev. Što je onda značenje rečenog? Protivnik se na hebrejskom zove Sotona. Bog je dopustio protivnicima da krenu prema nama. To je uistinu bilo dovoljno da izbaci visoke misli iz Pavlove glave. Pod anđelom Sotoninim Pavao misli na sve protivnike Riječi. Misli na one koji su se borili protiv njega, one koji su ga bacili u zatvor, one koji su ga tukli, koji su ga odveli u smrt.«
Kršćanin se itekako može utjecati sv. Pavlu u svojim molitvama. Ma koji je to svetac, još k tomu i apostol, tako hrabro svjedočio svoju vjernost Bogu kroz razno trnje koje je na putu prehodao? Pavao je svoj život ispisao u poslanicama i ostavio svakomu pobožnomu vjerniku što ga na trnovitu putu čeka. Ne postoje zaobilazni putovi do vijenca pravednosti. Trnje, ti razni protivnici, uvijek se iznova pokazuje onomu koji želi ostati vjeran Kristu. Onaj tko se ugleda u sv. Pavla, taj ne treba strahovati nad bolima trnja. U poslanici Pavao veli: »Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? A Bogu hvala, koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu.« Stoga, malaksati ne treba, sve je samo obična pustolovina o kojoj će kršćanin moći pripovijedati mlađima, trnje će postati samo uspomena na napor koji je trebalo uložiti da se na koncu života ništa sebi ne spočitava.
Gospodine, dok nam daruješ snagu da se borimo na trnovitu putu, odvrati naš pogled od opasnih neprijatelja, a usmjeri nas da gledamo na slatki kraj koji nam Ti daruješ, a po kojem svaka kušnja na putu spasenja postaje pustolovinu do Tebe koji vladaš u vjekove. Amen.
