Kako današnji učitelji gledaju na svoj posao te s kojim se problemima i teškoćama susreću u svojem radu – na to su pitanje pokušali dati odgovor psiholozi sa zadarskoga Sveučilišta uključeni u višegodišnji međunarodni znanstveno-istraživački projekt o emocijama učitelja i njihovim uzrocima i učincima na radnu motivaciju, psihološku dobrobit, kvalitetu poučavanja i odnose s učenicima koji u Hrvatskoj vodi docentica Irena Burić. U istraživanju, koje financira Hrvatska zaklada za znanost, sudjelovalo je više od 3000 učitelja iz 150 osnovnih i srednjih škola te oko 2000 učenika, a projekt upravo završava sa zadnjim danom kolovoza. O aktivnostima koje su u protekle tri godine provodili te do kojih su nalaza došli govori dr. Irena Burić s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru, na kojem drži nastavu iz više kolegija.
DR. BURIĆ: Učiteljsko zanimanje nikako ne bi trebalo percipirati kao »lako« ili jednostavno zanimanje. Pokazalo se da učitelji svoju profesiju promatraju kao iznimno važnu i zahtjevnu, ali i podcijenjenu u današnjem društvu. Naime, suvremeni kontekst u kojem učitelji rade, a djeca se odgajaju i obrazuju, obilježen je složenim i ubrzanim promjenama na polju komunikacijskih i informacijskih tehnologija, u sustavu vrijednosti te suvremenom obiteljskom životu. U usporedbi s vremenom od prije 10 do 15 godina djeca znatno više provode vremena za računalom, komuniciraju i druže se preko društvenih mreža, žive u jednoroditeljskim obiteljima ili na dvije adrese. Također, u kontekstu suvremenih tehnologija u kojem se do većine informacija može doći relativno jednostavno i u vrlo kratkom vremenu vrijednost znanja koje se stječe na klasičan način u školama sve se više relativizira. To postaje još očitije u hrvatskim (post)tranzicijskim prilikama, gdje su mnogi svakodnevni svjedoci mogućnosti ostvarivanja uspjeha i dobroga materijalnoga statusa i bez stjecanja posebnih znanja, vještina i kompetencija kroz formalno obrazovanje.
DR. BURIĆ: Zbog svega navedenoga učitelji svoj posao doživljavaju zahtjevnim – osim ostvarivanja propisanih obrazovnih i odgojnih ciljeva, učitelji često moraju igrati višestruke uloge, tj. biti i učitelj i roditelj i psiholog i pedagog. To je osobito bitno kada se uzme u obzir sve veći broj djece s teškoćama u razvoju i posebnim potrebama koji se uključuju u redovite škole, a njihove su karakteristike i potrebe iznimno raznorodne, zbog čega se učitelji često osjećaju nedovoljno kompetentni i nesigurni u radu s tom djecom. Ipak, većina ispitanih učitelja smatra da, u svjetlu svih navedenih promjena i izazova, oni mogu biti važan oslonac djeci u intenzivnim i osjetljivim razdobljima života. Nažalost, učiteljima se često čini da javnost ne prepoznaje njihove napore pa ih se često percipira kao »one koji malo rade i imaju tri mjeseca praznika«, kako nam je rekla jedna intervjuirana učiteljica. Štoviše, oni svoju profesiju vide kao podcijenjenu u današnjem društvu, što se manifestira i kroz materijalna primanja, omalovažavanje i zadiranje u njihov rad od strane roditelja, a ponekad i učenika, te općenito nepoštivanje njih kao stručnjaka.
DR. BURIĆ: Ispitani učitelji govorili su o brojnim percipiranim teškoćama s kojima se susreću u svom radu koje se općenito mogu povezati s učenicima, roditeljima, radnim kolektivom i obrazovnim sustavom općenito. Pa tako od teškoća koje proizlaze iz rada s učenicima izdvajaju nedostatak »kućnoga odgoja« današnje djece, manjak kompetentnosti i samopouzdanja za rad s učenicima koji se obrazuju po prilagođenim i individualiziranim programima te specifičnosti suvremenih generacija djece koje je teže motivirati i zainteresirati za rad i koja su često nespremna na ulaganje značajnih napora. Što se tiče roditelja, problematičnim vide učestalo zadiranje u njihov rad, primjerice kada su u pitanju kriteriji ocjenjivanja, golem pritisak da se djeci daju što bolje ocjene uz iskrivljenu percepciju djetetovih realnih mogućnosti te oslobađanje odgovornosti djeteta za vlastito ponašanje. Međutim, najveći broj percipiranih teškoća učitelji vežu uz karakteristike obrazovnoga sustava općenito. Ispitani učitelji često su govorili o frustracijama koje proizlaze iz pretjeranih i, po njima, beskorisnih administrativnih opterećenja, učestaloga mijenjanja »obrazovnih politika« koje su uglavnom »kozmetičke naravi« te su nametnute odozgo, nedostataka obrazovnoga plana i programa koji je preopširan te najveći naglasak stavlja na faktografsko znanje, pretjeranoga naglaska na performativnosti, tj. ocjenama, neadekvatno provedene inkluzije, nedostatka učinkovitih sankcija u školstvu, nezaštićenosti učitelja u sustavu, relativno niskih primanja s obzirom na stupanj obrazovanja itd.
DR. BURIĆ: Učitelji u svom poslu najčešće doživljavaju zadovoljstvo i radost koji proizlaze iz neposrednoga rada s učenicima. Učitelji su sretni, radosni i zadovoljni kad njihovi učenici napreduju, kad su motivirani i zainteresirani za rad te kad ostvare zadane nastavne ciljeve. Od negativnih emocija učitelji su najčešće izdvajali frustraciju i ljutnju, emocije koje su se ponajprije vezale za čimbenike koji su pretežno izvan kontrole učitelja. Kao izvore frustracije u svom radu učitelji su navodili manjkavosti obrazovnoga sustava, primjerice preopširno gradivo, administrativna opterećenja, loše međuljudske odnose u kolektivu, loše vodstvo škole, nedisciplinirane i drske učenike itd. Srećom, čini se da kod većine učitelja koji su obuhvaćeni našim istraživanjem uglavnom prevladavaju pozitivne emocije i pozitivno stajalište prema radu. Dobili smo podatak da je intenzitet pozitivnih emocija poput radosti, ljubavi i ponosa općenito veći od intenziteta negativnih emocija poput ljutnje, beznađa i iscrpljenosti. Takvi rezultati pokazuju da se većina ispitanih učitelja osjeća ugodno, zadovoljno i sretno na svom poslu, što je vjerojatno odraz njihovih sposobnosti i vještina da se efikasno nose s izazovima svoje profesije, ali i općenito motivacije i ljubavi prema svom poslu. Želim istaknuti da je većina učitelja koje smo intervjuirali naglasila da su odabrali taj poziv i da bi, kada bi bili u takvoj prilici, ponovno učinili isto. Međutim, s obzirom na to da je sudjelovanje u istraživanju bilo dobrovoljno, odnosno da su u njemu sudjelovali samo učitelji koji su to željeli, ne možemo isključiti mogućnost da su dobiveni rezultati u određenoj mjeri pristrani i postavlja se pitanje kakve su karakteristike učitelja koji se nisu uključili u istraživanje. Jesu li to oni koji su nezadovoljni svojim poslom i koji često doživljavaju negativne emocije koje ne uspijevaju učinkovito regulirati, ostat će nepoznato.
DR. BURIĆ: Općenito se može reći da su istraživanja emocionalnoga života učitelja bila relativno rijetka u psihologiji do unazad nekoliko godina, kako u svijetu tako i u nas. To je jedan od razloga zbog čega se taj projekt uopće provodi. Ipak, na temelju postojećih nalaza mogu se utvrditi i sličnosti i razlike s rezultatima dobivenim u europskom, odnosno svjetskom istraživačkom prostoru. Sličnosti se primjerice mogu pronaći u vrsti i intenzitetu emocija koje učitelji doživljavaju u razredu prilikom poučavanja i općenito u odnosu prema učenicima. S druge strane, razlike su uočljivije u emocijama koje se vežu uz čimbenike koji su više kontekstualno specifični poput karakteristika obrazovnoga sustava. Tako hrvatski učitelji mogu biti frustrirani zbog loših materijalnih uvjeta rada i nedostatka financijskih sredstava za potrebno stručno usavršavanje, dok njihovi zapadnoeuropski kolege nemaju takvih izazova. Također, mogu postojati određene razlike u iskazanom intenzitetu doživljenih emocija i prihvatljivih strategija njihova reguliranja s obzirom na kulturalni kontekst, primjerice razlike u emocionalnom doživljavanju i emocionalnoj ekspresiji u istočnim i zapadnim kulturama. S druge strane, povezanost emocija i emocionalne regulacije s nizom varijabla poput zadovoljstva poslom, psihičkoga zdravlja, motivacije i kvalitete poučavanja uglavnom slijede obrasce utvrđene ranijim istraživanjima odnosno pretpostavljene relevantnim teorijskim okvirima.
DR. BURIĆ: Učitelji u našem istraživanju često su govorili da ih frustrira učestalo uvođenje promjena, primjerice učestalo mijenjanje različitih pravilnika, a promjene su u svojoj osnovi površnoga karaktera i zapravo ne pridonose unaprjeđenju kvalitete odgojno-obrazovnoga rada. Takve promjene često znače samo dodatne administrativne zahtjeve za učitelje, opterećenje za djecu i napise po medijima. Aspekti koje učitelji uistinu vide problematičnim najčešće se i ne pokušavaju mijenjati. Primjerice, mnogi intervjuirani učitelji govorili su o tome da je naš program preopširan, da su djeca primorana usvajati velike količine faktografskoga znanja, a istodobno su neke važnije vještine poput razvijanja kritičkoga mišljenja i rješavanja problema zanemarene. Također, motiviranim učiteljima koji vole svoj posao i koji ga entuzijastično obavljaju smetaju kolege koji su »zalutali« u školu, kao i nedostatak učinkovitih sankcija za loše obavljanje svoga posla. Nadalje, mnogi se učitelji ne snalaze dobro u provedbi inkluzije jer se osjećaju nedovoljno educirani i kompetentni za uspješan rad s učenicima s toliko raznorodnim teškoćama. Takvih je problema mnogo i, nažalost, većina njih prilično je složena. Mislim da je većina učitelja za provedbu reforme koja će biti cjelovita i korjenita i koja će uistinu unaprijediti uvjete njihova rada, ali i kvalitetu obrazovanja u cjelini.
DR. BURIĆ: Pojam »emocionalne zrelosti« prilično je difuzan i nejasno određen te ga je možda bolje izbjeći u kontekstu razgovora o nastavničkim kompetencijama. Tek zaposleni učitelji vjerojatno su podjednako emocionalno »(ne)zreli« odnosno »(ne)kompetentni« kao i bilo koji drugi visokoobrazovani stručnjaci. Međutim, činjenica je da učiteljska profesija spada u one koje su emocionalno zahtjevne te da su za uspješno nošenje sa svakodnevnim radnim izazovima dobrodošle određene vještine i kompetencije. Neki učitelji imaju dobre mehanizme suočavanja i vješto balansiraju kroz različite emocionalno izazovne situacije. Drugi se učitelji ne snalaze najbolje u tome i njima je potrebna pomoć kako bi očuvali psihološku dobrobit, radni elan i kvalitetu poučavanja. Psiholozi praktičari razvili su brojne uspješne postupke kojima se pojedinci uče tehnikama i strategijama koje im pomažu da se lakše, bolje i učinkovitije nose s različitim životnim izazovima. Neki učitelji takve strategije i tehnike razviju sami, a nekima je potrebna podrška sa strane. Krajnji je cilj smanjiti intenzitet i učestalost negativnih emocija za koje je dokazano da nepovoljno djeluju na niz ishoda kao što su zdravlje, radna motivacija, zadovoljstvo poslom, zadovoljstvo životom, kvaliteta rada itd.
