Kukaju mi Francek i Božica kako će i njihovi mladi u inozemstvo »trbuhom za kruhom«, zapravo bi primjerenije bilo reći »trbuhom za kolačima«, jer…
– Imaju oni tu posel oboje, al’ vele da buju tam vani puno više zarađivali – tješi se Francek, pokušavajući mi dočarati kako će tamo negdje, a opet »u našoj zemlji, Europskoj uniji«, njegovi sinek i snaha biti prikopčani izravno na »med i mlijeko« koje će se prelijevati možda i sve do njegove katnice u »potraži me u predgrađu« hrvatske metropole.
– Pa kud baš sad idu? Sad kad su nam velegradski oci najavili zapošljavanje čak 450 dodatnih njegovateljica i njegovatelja u jaslicama, da budu od pomoći odgojiteljicama koje su došle već gotovo do »20 limača po glavi tete«. I kažu da je za te njegovatelje dovoljna završena osnovna škola i dobra volja za malu djecu… – neskriveno ih draškam neprovjerenim podatcima, no oni raskolačili oči. – Ne, neee, nisam mislio da se vaši mladi zaposle na ta mjesta, nego, eto, za čuvanje njihove buduće dječicu nema straha! Bit će njegovatelja, makar i ne bilo vrtića… A ovako, kad odu, bit će za koju godinicu još par prvašića – Hrvatića manje, da nastavimo demokratski utabanim stazama naše nam neovisne i samostalne… No, a kamo će to vaši mladi u bolji život?
– U Irsku, u Irsku! – dvaput je sigurna Božica, gotovo sretna, u suzama, što idu makar u »katoličku«, a ne tamo neku »bezbožničku« zemlju.
– Pa kud baš u Irsku… – nehotice mi izletje, jer dakako nisam imao obraza dokončati započetu rečenicu i cijelu misao; neizrečeno pitanje ne će li mi njihova moguća buduća bračna priča uzdići na razinu »općosti« ono što zasad još uvijek smatram slučajem. Naime, sva tri mlada bračna para za koja sam dosad znao da su otišla u Irsku tražiti bolje sutra i svijati obiteljsko gnijezdo, tamo su se uspjela… raspasti! Rastali se kumovi naše najstarije kćeri Doroteje, razdvojili se mladi Jeličina bratića Zlatkeca, a i kći susjeda Štefa, naša Barbara – »Barbi« našla si je tamo irskoga »Kena«, a ostavila svoga »Zagorje-mena«! I još k tomu svi, iz sva para tri, razvezano i nevezano, ostali su tamo živjeti! Rastavljeni od sebe i od domovine… Ne daj Bože to i njihovima Josipu i Ani, ali… Za me je ta zemlja već sad »Irska razvoda«. Da im i ne spominjem (ma, i ne pomislim) galopirajući porast broja pobačaja u toj zemlji koja se sad, valjda, u petoj brzini trudi dostići napredni liberalni Zapad, koji ih je »oslobodio« te stoljetne »vjerske zatucanosti«…
– Ma i ja to velim, kud baš u Irsku?!? – u naopakim mislima prekinu me sad već otvoreno razočarani Francek, pa se poplaših nije li mi nekako »čitao misli«, no… – Kaj nisu mogli v »Švabiju«, Švicarsku, Švedsku, bilo gdi dokud mogu z autom dojti?! Ali neee, znaju oni da se ja bojim u aviona, pa su namjerno baš tam’, u tu Irsku zbrisali!
