O demografiji, jednom od ključnih problema, malo se govori u javnosti. Međutim, iskače »Jutarnji list« u kojem je u nekoliko navrata pisao Gojko Drljača o sadašnjosti i budućnosti Hrvatske. To izdanje »Hanza Medije« u suradnji s Udruženjem mirovinskih fondova priprema konferenciju o demografiji koja se održava 28. veljače. S obzirom na to da se procjenjuje da je demografska struktura Hrvatske postala središnje pitanje hrvatske budućnosti, za konferenciju se pripremilo niz tema kojima je cilj, prvo, upozoriti na ozbiljnost problema s kojima se Hrvatska suočava, i drugo, pokazati kako se problemi proizišli iz pada nataliteta i starenja stanovništva ne mogu rješavati pojedinačno, nego nizom povezanih i dobro koordiniranih akcija cijeloga društva, niza državnih institucija, organizacija civilnoga društva i hrvatskih kompanija.
U Hrvatskoj danas živi manje od četiri milijuna ljudi – gotovo 300 000 manje nego 2011. godine, kad je proveden posljednji popis stanovništva. Samo od 2011. do 2014. godine iz Hrvatske se iselilo oko 165 000 stanovnika, a u sljedeće dvije godine iseljavanje je nastavljeno nesmanjenim intenzitetom: tijekom 2015., procjenjuje se, Hrvatsku je napustilo oko 65 000 ljudi. Prirodnim putem odnosno većim brojem umrlih od broja rođenih izgubljeno je još najmanje 65 000 osoba. Broj stanovnika tako je pao ispod psihološke granice od četiri milijuna, a do 2031., ostanu li trendovi isti, past će na 2,9 milijuna. A Hrvatska je u demografskom smislu, kako piše demograf Stjepan Šterc sa zagrebačkoga PMF-a, prekrivena crnilom i samo još u manjim dijelovima poput oaza u pustinji ili izoliranih enklava pokazuje kakvu-takvu vitalnost.
Dr. Šterc istražuje i donosi stalno nove zaključke koji upozoravaju da se može pronaći rješenje, samo treba osvijetliti problem. Ne smije se bježati od prošlosti, pa dr. Šterc upozorava da je nakon Drugoga svjetskoga rata, zbog izravnih i neizravnih stradanja vezanih za Bleiburg i križni put, zabilježen gubitak od 639 000 osoba, a nakon Domovinskoga rata, što zvuči gotovo nevjerojatno, nastao je gubitak od 482 000 ljudi. Ne smiju se zaboraviti ni iseljenički valovi. Hrvatsku je napustilo oko 950 000 osoba u razdoblju nakon 1945. Prema procjeni toga demografa rođeno je 669 000 djece manje. Hrvatsko stanovništvo smješteno je u velikim gradovima i uz obalu pa je jedna od mjera kako izbjeći prazna područja upravo osmišljavanje života stanovništva u ruralnim područjima. Gotovo petina stanovništva danas živi u Zagrebu, što nije isključiv slučaj u Europi, ali je Hrvatska toliko centralizirana da se sve događa upravo u Zagrebu. Golemo iseljavanje iz Hrvatske posljednjih godina novi je egzodus, koji po inicijalnom intenzitetu, kako navodi dr. Šterc, premašuje onaj iz 60-ih godina prošloga stoljeća te je mnogo pogubniji za Hrvatsku jer se primarno iseljava mlada i obrazovana populacija.
Prateći kandidate za izbore gradonačelnika, nismo čuli valjda ni od jednoga od njih da će se baviti glavnim problemom, a to je demografska obnova, posebno u ruralnim područjima. Kandidati se nadglasavaju kako će graditi nove hotele, tunele kroz grad, razne ideje se mogu čuti – za koje nema utemeljenja, pa ni u vremenskom smislu. Očekuje se da se vrate izgubljene tvornice kao što je bila »Kamensko«, a spasi »Imunološki«. Ljeti se planiraju zaposliti mnogi sezonci pa će izvješća sa Zavoda za zapošljavanje govoriti o tome kako se smanjio broj nezaposlenih, ne misleći da je to samo tri mjeseca.
»Zbog demografske situacije imamo izvanredno stanje – radi se o biti ili ne biti hrvatske nacije i države«, rekla je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u obraćanju hrvatskoj javnosti, kako piše Jurica Körbler, pred novinarima koji su joj postavljali pitanja. Taj običaj posljednji je put zabilježen u vrijeme dr. Franje Tuđmana. Kada je predsjednica Grabar-Kitarović ustvrdila da će demografija i dalje biti područje njezina najvećega interesa zbog toga što nije shvaćena s dovoljnom ozbiljnošću, a ima izvanredne gospodarske, socijalne, sigurnosne i druge implikacije, apsolutno je pogodila pitanje svih pitanja. U »Jutarnjem« navode da ih je predsjednik Vlade Andrej Plenković ugodno iznenadio promptnom reakcijom na poziv za sudjelovanje na konferenciji o demografskim pitanjima, baš kao i dvoje njegovih ministara, Nada Murganić i Tomislav Ćorić.
Situacija u Hrvatskoj još je teža kada je riječ o starijim osobama. O tome piše Goranka Jureško, pitajući se može li se organizirati potpora obitelji, a da istodobno njihova djeca mogu nastaviti raditi na svom poslu bez većih briga. Nažalost dio starijih osoba smješta se u domove, što je nekima jedino rješenje, iako stručnjaci kažu kako je uvijek bolje da starija osoba ostane u svom domu ako je moguća dobra zdravstvena i druga skrb. Petnaest posto starijih osoba ne može obavljati samostalno svakodnevne aktivnosti, a čak 10 posto njih nema nikoga tko bi im dao čašu vode ili pozvao liječnika. Hrvatska sve više stari, što znači da zdravstvena skrb treba biti prilagođena činjenici da u zemlji živi 18 posto osoba starijih od 65 godina. Njima treba nužno osigurati primjernu dostupnost zdravstvene skrbi na svim razinama, od primarne do bolničke, i to »sinkroniziranu« ne bi li se što prije došlo do dijagnoze, učinkovitoga liječenja i rehabilitacije. To zahtijeva dodatnu edukaciju svih koji u toj vrsti zaštite sudjeluju ili žele sudjelovati, s tim da sve te službe moraju biti bolje povezane.
Događaj koji bi mogao potresti hrvatsku kulturnu javnost izostanak je produljenja profesorskoga staža akademiku Mislavu Ježiću, o čemu je pisala Marijana Cvrtila. Među osamdesetak članova Vijeća FF-a očigledno su prevagnuli »revolucionari«, profesori i studenti koji bivše i sadašnje privremeno vodstvo fakulteta vide kao sukrivce za stanje na Filozofskom fakultetu te kao dio klijentelističke mreže okupljene oko sadašnjega zagrebačkoga rektora i bivšega dekana Filozofskoga fakulteta. Akademika Ježića, redovitoga profesora na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije, zamjenika pročelnika toga odsjeka i predstojnika Katedre za indologiju, očigledno smatraju dijelom te mreže za koju uz ostalo drže da želi klerikalizirati Filozofski fakultet. Na sjednici dugoj čak osam sati s više stotina točaka tajnim glasovanjem odlučeno je da akademik Ježić ne može nastaviti rad na fakultetu, a kao jedan od mogućih razloga navedeno je to što su studentski predstavnici zamjerili da se iz dostavljenoga izvješća ne može iščitati što o akademiku Ježiću misle njegovi kolege. Da apsurd bude veći, akademiku Ježiću na istoj je sjednici izglasana dodjela povelje FF-a – najvećega javnoga priznanja koje se dodjeljuje za posebne uspjehe u unaprjeđenju znanstvenoga i nastavnoga rada i širenja ugleda fakulteta. Dio znanstvene javnosti smatra da je slanje nagrađivanoga akademika u mirovinu neviđen skandal, veći od odlaska znanstvenika Ivana Đikića iz Hrvatske. »To je bio čist linč protiv čovjeka koji ima drukčiji svjetonazor. Akademik Ježić jedan je od deset najvećih stručnjaka Filozofskog fakulteta od njegova osnutka do danas. Propast će cijeli Odsjek za indologiju i dalekoistočne studije jer ne će imati tko održavati nastavu umjesto njega. To je čovjek koji je akademik, nebrojenim djelima zadužio je Filozofski fakultet, izrazito moralna osoba. Vijeće FF-a nad njim je izvršilo odmazdu i osvetilo mu se jer drugačije misli, jer je vjernik, katolik«, uvjerenja je doc. dr. Marko Alerić, profesor s toga fakulteta, član Vijeća FF-a i obnašatelj dužnosti prodekana FF-a za nastavu i studente, kojemu Vijeće FF-a također nije iskazalo povjerenje za člana u tom tijelu.
Dr. Alerić, kaže, nije zbog toga pogođen, ali ražalostila ga je »navala bijesa i agresivnosti« pojedinih članova Vijeća na akademika Ježića. »To je kao da ste Einsteinu izglasali nepovjerenje«, kaže dr. Alerić. Akademik Ježić nije čekao rezultate glasovanja i napustio je sjednicu pola sata ranije. Akademik Ježić istaknuti je hrvatski indolog i klasični filolog, filozof i poredbeni lingvist, nositelj brojnih nagrada u zemlji i inozemstvu. Predaje indijske religije, filozofiju i književnost, a godine 2012. u New Delhiju dobio je nagradu Akhila Bharatiya Sanskrta Sahitya Sammelana za doprinos sanskrtskoj književnosti. Žalosno je da se takvo što događa u današnje vrijeme, i to na Filozofskom fakultetu koji je uvijek bio rasadnik znanja. Ostaje pitanje tko može zamijeniti profesora Ježića, ako uopće ima zamjene. »Revolucionari« s Filozofskoga sigurno nisu oni koji ga mogu zamijeniti.
