Petrov govor iz Djela apostolskih želi pokazati kako su Isusova muka, smrt i uskrsnuće nastavak Božjega djelovanja u korist svojega naroda i ispunjenje njegovih obećanja. Stoga Petar i započinje naglašavajući da govori o Bogu koji je »Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših«. Na taj način daje Bogu naziv što si ga je on sam izabrao kada se iz gorućega grma ukazao Mojsiju. To je njegova iskaznica. On je Bog koji se brinuo za te svoje sluge i vjernike i sada se ponovno brine za svoj narod. On je Bog koji je dao obećanja ovim svojim slugama i sada ta obećanja ispunjava. To je bilo značenje pozivanja na praotce u vrijeme Mojsijevo, a isto značenje ono ima i sada u vrijeme nakon Isusova uskrsnuća. Taj Bog koji se zauzima za svoj narod »proslavi slugu svoga, Isusa«. Na tom se mjestu, bez sumnje, navode riječi Pjesme o Sluzi patniku proroka Izaije: »Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit i proslaviti!« Petar otvoreno kaže da je Isus taj Sluga kojega je narod predao i kojega se odrekao pred Pilatom kad »već bijaše odlučio pustiti ga«. I to je aluzija na Pjesmu o Sluzi patniku, ali i na lik Mojsijev kojega su njegovi sunarodnjaci odbacili. Oni su se tako odrekli »Svetca i Pravednika«. Ta se dva naslova u Djelima apostolskim često pridaju Isusu, a pisac ih koristi kako bi naglasio kontrast u odnosu na »ubojicu« za kojega je narod tražio pomilovanje. Govor kontrasta nastavlja se riječima: »Začetnika života ubiste.« Riječ »začetnik« (grč. arhegos) može se prevesti i kao »knez«, »glavar«. Isus kao začetnik, knez i glavar života predvodi svoje, one koji su u njega povjerovali i obratili se, u život. No na tom mjestu dolazi toliko puta ponavljano središte vjerovanja: »Ali Bog ga uskrisi od mrtvih«, čime ga »uzvisuje i proslavlja«, baš kao što je to i prorečeno. Isusovi su učenici tomu svjedoci. Petar priznaje da je narod to učinio »iz neznanja«, čime podsjeća na Isusove riječi u evanđelju: »Otče, oprosti im, ne znaju što čine.« Bog, a onda i kršćani, uvijek imaju razumijevanja za one koji ne uspijevaju povjerovati.
Evanđeoski odlomak počinje podsjećanjem na dvojicu učenika koji su na putu za Emaus susreli uskrsloga Isusa.
Oni se vraćaju u Jeruzalem kako bi prenijeli radosnu vijest ostalim učenicima, ponajprije jedanaestorici apostola, te pripovijedaju što im se dogodilo na »putu« i kako su prepoznali Isusa »u lomljenju kruha«. Evanđelist tim riječima već misli na euharistiju budući da će se one kao tehnički izraz ponavljati i u Djelima apostolskim. U kontekstu takva njihova razgovora među njima se pojavljuje uskrsli Isus i pozdravlja ih riječima: »Mir vama!« Njegova pojava zbunjuje učenike, no Isus im pokazuje ruke i noge, kao mjesta rana, te im dokazuje da nije duh. Time se taj izvještaj približava Ivanovim tekstovima o Isusovim ukazanjima. Takvo Isusovo očitovanje potiče učenike na radost, a Isus odlučuje dati još jednu potvrdu stvarnosti svojega uskrsloga tijela time što uzima komad pečene ribe i »pred njima pojede«. Sve je to u službi potvrde svega što je Isus »govorio dok je još bio s njima« i što je o njemu prorečeno »u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima«. Tada i tim učenicima, kao i dvojici na putu u Emaus, otvara pamet da razumiju Pisma, koja sadrže navještaj njegove muke, smrti i uskrsnuća treći dan. Tomu su svjedoci učenici koji će morati »propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema«. To je Lukin program navještaja čije je ostvarenje opisano u Djelima apostolskim, gdje će apostoli trajno pozivati na obraćenje.
Odlomak iz Prve Ivanove poslanice započinje riječima: »Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite.« Već je ranije sveti pisac obrazložio svrhu svojega pisanja rekavši: »Što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s Otcem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.« Ako sada kaže da je svrha njegova pisanja »da ne griješe«, znači da je izbjegavanje grijeha put prema zajedništvu s Otcem i Sinom. I ne samo izbjegavanje grijeha. Čak i tko sagriješi, ne gubi nadu, jer »zagovornika imamo kod Otca – Isusa Krista, Pravednika«. Isus Krist, Pravednik, nevin je podnio smrt na križu, uzevši na sebe grijehe svijeta. Time je on postao dostojan zagovornik kod Otca i »pomirnica za grijehe naše«. Riječ »pomirnica« (grč. hilasmos) samo se šest puta pojavljuje u Starom zavjetu, a u Novom zavjetu je rabi samo ta poslanica. U Levitskom zakoniku ona se odnosi na Dan pomirenja (heb. yom kippur) uz koji je vezano oproštenje grijeha svemu narodu. U Knjizi brojeva to je žrtva »pomirbenoga ovna« kojom svećenik vrši obred pomirenja nad krivcem. Psalam 130 obraća se Bogu riječima: »Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje (grč. hilasmos).« Na taj način Isus donosi pomirenje i oproštenje za grijehe, pa je čak uspoređen i sa žrtvom za grijehe, a kao takav poslan je od Otca. On je izraz Otčeve ljubavi: »On je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše« i »ne samo naše, nego i svega svijeta«, čime se vidik Kristove žrtve širi do granica ljudskoga roda te se on doista potvrđuje kao »Spasitelj svijeta«. »Poznavati« Krista znači biti u zajedništvu s njime. To je vjera koja traži da se s njome uskladi i cjelokupno životno djelovanje te postaje neka vrsta iskaznice Kristova vjernika.
