Zanimljivo je Večernjakov novinar Tomislav Krasnec započeo svoj tekst. Za primjer je uzeo Eurostar, brzi vlak koji od 1994. spaja London s Parizom i Bruxellesom jureći ispod La Manchea. Iznio je podatak da je nekad imao 60 polazaka dnevno, a nedavno je udvostručio broj dnevnih linija: s jedne na dvije. Čini se da mu je to poslužilo kao uvod u najavu dolaska tvrtke koja i u Hrvatskoj nudi jeftine karte za zračni promet. Cijene su tako povoljne da bi se usred ljeta Hrvatskoj kao turistički atraktivnoj zemlji iz Zagreba do Pule gotovo jednako povoljno moglo doći u dva leta preko Bruxellesa nego izravnom autobusnom linijom. Kako je izračunao, za putovanje 28. srpnja aranžman Zagreb – Bruxelles i Bruxelles – Pula stoji 180 kuna, a Zagreb – Pula redovitom autobusnom linijom stoji oko 164 kune. »Nikad cijene aviokarata u špici sezone nisu bile tako niske, i još k tome tako fleksibilne, što nije znak odjednom pronađenog dobročinstva direktora aviokompanija, nego je znak toga da praktički nitko ne putuje niti se (još) odvažuje na planiranje putovanja. Kad čovjek stane i razmišlja o podacima poput ovih, mora se zapitati koliko je to održivo. Letenje, naime, na tako kratkim, inače dobro povezanim relacijama u doba borbe za spas planeta od klimatskih promjena. I koliko je ludo ovo doba globalne pandemije, te koliko neizvjesno može izgledati oporavak.«
Krasnec je napisao i da su Belgija i Španjolska popustile stroge mjere »zatvaranja« i dopustile otvaranje terasa kafića i restorana. »Teško je opisati tu radost na licima građana tih zemalja koji pola godine nisu mogli popiti kavu, pivo, vino, ili nešto pojesti, na terasi omiljenog lokala. Teško je to opisati građanima Hrvatske, koji žive u sasvim pogrešnom uvjerenju da je lockdown u našoj zemlji bio (nije, bio je jedan od najblažih u Europi) ili da je još uvijek nepotrebno strog. Naravno da nije. U Francuskoj ugostiteljima još nije dopušteno raditi ni na terasama. A to je jedna Francuska, gdje ljudi imaju naviku jesti u restoranima u mjeri koja u Hrvatskoj još neće postojati valjda još tri generacije. Isto tako, Španjolcima je privremena suspenzija njihova stila života koji uključuje kasne noćne izlaske u vinske i tapas barove sigurno teže pala nego uskraćivanje nečijeg izlaska na ćevape jednom mjesečno, koje je trajalo puno kraće i u puno blažem obliku«, napisao je Krasnec i pozvao: »U Hrvatskoj treba naći neko cjepivo protiv negativnog razmišljanja i samobičevanja, uvjeravanja samih sebe u sliku o tome da je kod nas sve najgore. Treba prepoznavati stvari u kojima jesmo loši.
Prepoznavati i naglašavati ih da bismo ih mijenjali, ne da bismo njima ostajali obilježeni do kraja života. Ali, s druge strane, treba i prepoznavati situacije u kojima je nešto dobro, u kojima smo se, kao društvo, ipak dobro organizirali i snašli.«
Mnogi se ne će suprotstaviti mišljenju da je jedno od najpotrebnijih zvanja danas ono medicinskih sestara i liječnika. No dolaze znakovi da mjerodavne školske vlasti ne misle tako. Hrvatska komora medicinskih sestara priopćila je da upisne kvote za medicinske sestre i medicinske tehničare treba nužno povećati za 50 posto, a ne ih smanjivati kako planira Ministarstvo obrazovanja, jer trenutačno u javnom zdravstvu nedostaje čak 4000 medicinskih sestara. U priopćenju stoji da namjera o smanjenju upisnih kvota proizlazi iz Odluke o upisima učenika u srednje škole u školskoj godini 2021./2022. koju je pripremilo i u javno savjetovanje pustilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. U obrazloženju su naveli da Ministarstvo obrazovanja predlaže da se ove jeseni u novu školsku godinu upiše 1077 učenika, što je 16 učenika manje nego lani, te upozorili da će se do 2030. u mirovini naći između pet i sedam tisuća medicinskih sestara. Dodali su i da je od 2013. iz Hrvatske na rad u inozemstvo otišlo oko 2700 medicinskih sestara. Smatraju da bi se i u slučaju kvalitetnoga povećanja upisnih kvota pozitivni učinci osjetili tek nakon pet godina.
Slovenska vlada pak poduprla je u svibnju projekt medicinskih stručnjaka kojim se upozorava na štetne posljedice fenomena da mladi i djeca sve više vremena provode pred ekranima. Riječ je o pojavi koju je pandemija povećala pa su, smatraju, potrebne smjernice čiji je cilj smanjiti takvu ovisnost. Smjernice je predstavila Slovenska liječnička komora. Naime, pedijatri već kod dvogodišnje i trogodišnje djece primjećuju posljedice pretjeranoga sjedenja pred ekranima, a istraživanje je pokazalo i da je ovisnost o videoigrama prisutna kod više od 10 posto maloljetnika. Nisu okolišali kad su nazvali pretjerano izlaganje ekranima novom vrstom ovisnosti među djecom te upozorili da treba pravodobno reagirati kako se ne bi ponovila priča s prekasnim upozorenjima struke o ovisnosti o duhanu i o štetnim posljedicama pušenja. O tome ne dvoje ni slovenski pedijatri, školski liječnici, dječji psihijatri, psiholozi, radni terapeuti, logopedi, medicinske sestre, pedagozi… Liječnici u smjernicama preporučuju da se djeca do dvije godine uopće ne izlažu zaslonima, da ona od dvije do pet godina to mogu činiti samo jedan sat dnevno uz nazočnost roditelja, a ona do devet godina također jedan sat, ali bez kontrole. Djeci u dobi od 10 do 12 godina za vrijeme njihova slobodnoga vremena može se dopustiti da pred ekranom budu do sat i pol dnevno, a onima od 13 do 18 godina najviše dva sata, neke su od preporuka slovenskih liječnika o kojima su izvijestili i hrvatski mediji. Hoće li se i u Hrvatskoj pokrenuti takav zajednički iskorak mnogih struka?
