U odlomku iz Knjige proroka Izaije Bog navješćuje narodu u progonstvu da ga je on sam »otkupio«, da je on njegov »spasitelj« te da je vjeran svojim obećanjima. Taj Gospodin jednom je pripravio »put po moru«, što podsjeća na izlazak Izraelaca iz Egipta preko Crvenoga mora. Neprijatelji njegova izabranoga naroda bili su tada pobijeđeni i više se nisu oporavili. I sada, u vrijeme babilonskoga progonstva, bilo bi dovoljno prisjetiti se te Božje moći i zauzetosti za svoj narod, no Bog kaže: »Ne spominjite se onoga što se zbilo, nit’ mislite na ono što je prošlo.« Narod može sada zaboraviti ta velika Božja djela, jer će se dogoditi nešto mnogo veće i čudesnije: »Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?« Bog poduzima novo stvaranje u korist svoga naroda: on će »vodu stvorit’ u pustinji, rijeke u stepi«, a sve to »da napojim svoj narod, izabranika svoga«. Na taj način, budući izlazak naroda iz ropstva i povratak u obećanu zemlju značit će promjenu i za cijelu zemlju, za prirodu, pa i za životinje. Stoga će Boga slaviti i »divlje zvijeri, čaglji i nojevi«. Riječ je o simboličkom jeziku koji želi naglasiti novost i veličinu Božjega zahvata. Posljedice toga zahvata ne tiču se samo izraelskoga naroda nego i svega s čim dođe u dodir. Ipak, na prvom je mjestu narod kojemu će Gospodin »put napraviti u pustinji, a staze u pustoši«. Na isti su se način pripravljale procesijske ili pobjedničke staze za babilonskoga boga Marduka ili za kralja koji se kao pobjednik vraćao iz rata, o čemu svjedoče brojni babilonski tekstovi toga doba. U ovom je tekstu riječ o pobjedničkoj stazi kojom će Bog voditi svoj narod kroz pustinju u novi Izlazak. No, dok je prije narod bio pozvan pripraviti tu stazu, sada Bog sam pripravlja stazu kojom će proći narod njime vođen. Stoga je i izraelski narod pobjednički narod, u svojoj slavi gotovo izjednačen s Bogom. Odlomak zaključuju Božje riječi: »I narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati hvalu!« To je prirodna reakcija otkupljenih i spašenih.
Odlomak iz Ivanova evanđelja svojim se stilom u mnogočemu približuje perikopama Evanđelja po Luki. Isus se nalazi u Jeruzalemu i noć provodi izvan grada, na Maslinskoj gori, a ujutro odlazi poučavati narod u Hram, to jest u neki od hramskih trijemova. Pismoznanci i farizeji stavljaju ga na kušnju dovodeći pred njega ženu zatečenu u preljubu. Prema starozavjetnim zakonskim propisima takvu je ženu trebalo kamenovati. Isus se tada sagiba »pa stane prstom pisati po tlu«. Nije jasno što je ta gesta mogla značiti. Moguće je samo da Isus na taj način ignorira pitanje dajući vremena farizejima i pismoznancima da razmisle. No, nakon njihova ponovna navaljivanja, ustaje i kaže: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« Ponovno Isus odvraća pozornost pojedinca od zakonskih propisa i od neprestanoga ispitivanja podobnosti drugih. Njegovo pitanje potiče pismoznance i farizeje, ali i sve nazočne, da najprije pogledaju sebe, svoje grijehe i svoju pravednost. Njegovi su slušatelji jako dobro shvatili taj poziv, te jedan po jedan odlaze. Ne slučajno, evanđelist naglašava da su prvi otišli stariji, oni koji su imali više životnoga iskustva i životne mudrosti. Na kraju ostaju samo Isus i žena koju su pred njega doveli, što Isusu pruža mogućnost da pokaže i svoje milosrđe, ali i da i nju potakne na promjenu života: »Odsada više nemoj griješiti.«
U Poslanici Filipljanima Pavao je već naglasio da su kršćani svojom vjerom pravi obrezanici, a apostol to svjedoči i samim svojim životom. Sve ono u čemu se kao vjerni Židov isticao – izvrsno podrijetlo, revnost u obdržavanju propisa, besprijekornost u svakom pogledu – sve je to za Pavla sada nevažno i nije više nikakav »dobitak«, nikakvo blago, nego »gubitak«. U nastavku objašnjava upravo taj »gubitak«: »Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijega, zbog spoznanja Isusa Krista.« Slijedi nekoliko redaka koji opisuju u čemu je »izvrsnost« spoznanja Isusa Krista i kako se do njega dolazi. Ponajprije apostol naglašava da se to ne postiže vlastitom pravednošću, svojim vršenjem Zakona i propisa, nego vjerom u Krista. Ta suprotnost između pravednosti po Zakonu i pravednosti po vjeri u Krista tema je i drugih Pavlovih poslanica, posebice poslanica Rimljanima i Galaćanima, u kojima se čita: »Pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu (to jest u evanđelju) otkriva kao što je pisano: Pravednik će od vjere živjeti« ili još jasnije: »Čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati.« Takvom se vjerom upoznaje Krista i »snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim«. Pavao, koji piše Filipljanima dok je »u okovima«, jako dobro zna što znači patnja te je mogao dobro razumjeti i važnost snage koju dobiva iz Kristova uskrsnuća. On se tako svojim radosnim prihvaćanjem patnje nadao prispjeti »k uskrsnuću od mrtvih«. To je onaj dobitak za kojim apostol »hiti« i to tolikom silinom i žudnjom da zaboravlja sve što je za njim, sve patnje, nevolje i teškoće. Nagrada što ju Pavao stavlja i kao cilj za kršćane u Filipima upravo je »višnji poziv Božji u Kristu Isusu«.
