Osim pandemije koronavirusa, u zemljama supsaharske Afrike velik je problem i malarija, bolest izrazito pogubna za djecu. Procjena je Svjetske zdravstvene organizacije da bi od malarije ove godine u supsaharskoj Africi moglo umrijeti 770 tisuća ljudi, dvostruko više nego u 2018. U ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan siromaha papa Franjo ističe da posebno u ovim vremenima svijet treba pružiti ruku potrebitima kao znak bliskosti, solidarnosti i ljubavi. Iskusio je to hrvatski arhitekt Božo Benić pomažući siromašnoj djeci u Tanzaniji. Ondje je proveo 99 dana kao volonter »Kolajne ljubavi«, udruge koja pomaže siromašnoj djeci u domovini i svijetu. Rođen 1987., taj je Dubrovčanin diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2012., a sada pohađa poslijediplomski doktorski znanstveni studij »Arhitektura i urbanizam«. Predsjednik je Vijeća Područnoga odbora Hrvatske komore arhitekata. Uređuje i strukovni časopis Društva arhitekata »Mjera«.
Na temelju svojega iskustva s volonterskih putovanja Benić je 2019. napisao autobiografski putopis »Zvijezde me uvijek nasmiju: jedna (ne)obična misija« u izdanju nakladničke kuće Alfa. Volontirajući u Tanzaniji prebolio je malariju nekoliko puta, a prvi mu je put, potvrdio je, pobijediti bolest bilo najteže.
Tanzanija, jedna od najsiromašnijih i gospodarski najnerazvijenijih zemalja na svijetu zbog svoje kulture i običaja, prirodne ljepote, divljega svijeta i tamošnjih ljudi vrlo mu se brzo, kazao je, uvukla pod kožu, stoga ne čudi što je nedugo nakon povratka u Hrvatsku već počeo planirati i drugi posjet. Kako kaže, nema dana u kojem se ne prisjeti ponekoga detalja s putovanja koja su iz temelja promijenila ne samo njegov život nego i živote njegovih najbližih.
U Tanzaniju je otputovao s dvostrukim ciljem. »Jedna moja zadaća bila je skrb o djeci u Sirotištu sv. Ante u Songei, gradu na jugu Tanzanije, a druga obilazak zemlje u sklopu programa Kumstva te dostava školarina djeci i mladima koje školuju kumovi iz cijele Hrvatske, pa i inozemstva«, rekao je.
Mladi je arhitekt ukratko predstavio dinamiku jednoga misijskoga dana u Tanzaniji. »U sirotištu dan započinje vrlo rano, ustajanjem već u pet sati, zajedničkim pospremanjem zgrade i dvorišta, doručkom i nadgledanjem djece u spremanju za vrtić i školu. Kada djeca odu, volonteri imaju slobodno jutro za tekuće administrativne poslove. Iza podneva djeca se vraćaju u sirotište, nakon čega slijedi pranje odjeće na bunaru, ručak, učenje i popodnevni odmor. Nakon večere ponovno djeci treba pomoći s pripremama za novi školski dan.«
Što se pak tiče programa kumstva, prosječan dan znatno je dinamičniji, s obzirom na to da je potrebno biti cijelo vrijeme na putu, u vozilu. Putuje se, kaže, od mjesta do mjesta, vozi se uskim, blatnjavim i razrovanim cestama do zabačenih sela u kojima žive oni kojima treba dostaviti školarine, poklone i pisma njihovih kumova. »To je svakako i najzanimljivija, najuzbudljivija, ali i najstresnija zadaća, imajući na umu da se upravo na tim putovanjima često znaju dogoditi nebrojene nepredviđene situacije u kojima treba zadržati prisebnost i biti snalažljiv«, govori Benić.
Govoreći o svojem viđenju iskorjenjivanja siromaštva objašnjava da povremene pošiljke hrane i lijekova ne mogu i ne će iskorijeniti siromaštvo, glad i bolesti koje haraju Crnim Kontinentom. Africi se pomoći može, govori Benić, jedino obrazovanjem mladih ljudi koji će se sutra moći izboriti za bolju budućnost. »Sve nas volontere koji smo uključeni u misijski rad u Africi silno veseli i ohrabruje spoznaja da sva djeca koja su odrasla bez roditelja i u teškoj neimaštini sada polako, ali sigurno napreduju te će jednoga dana moći iznutra pomoći svojoj zajednici, možda čak i više nego što to mogu ili će ikada moći inozemne humanitarne udruge i organizacije.«
Govoreći o volonterskom iskustvu u Tanzaniji rekao je da su mu se u srce posebno snažno usjekli dani kada je sa svojim domaćinom misionarom iz Zambije obilazio sela po Ngorongoru i svjedočio krštenjima u masajskoj zajednici. Pamti da se tada osjećao kao da se vratio u daleku prošlost, među prve kršćanske zajednice i prve misionare koji su propovijedali evanđelje i mnoštva ljudi obraćali Kristu. S druge strane, u tim istim, u duhovnom smislu izrazito snažnim trenutcima, doživio je, kako kaže, neka od svojih najdubljih nutarnjih preispitivanja i sumnji. Međutim, shvatio je da iako sumnja može dovesti u pitanje ono što je već postojalo – ljubav, povjerenje, vjeru – ona jednako tako potvrđuje njihovo postojanje i testira im snagu. Jer, zaključuje, kad ne bi postojala vjera, ne bi postojala ni sumnja.
Benić tumači da je Tanzanija zemlja prepuna začudnih paradoksa, neobičnih krajnosti i kontrasta. »Unatoč silnim pripremama koje svaki volonter mora proći prije nego što krene na takav put, potrebno je izvjesno vrijeme kako bi se prilagodio lokalnomu načinu života i kulturi. Svakodnevni život je težak, a nama Europljanima u koječemu nezamisliv. Zasigurno je najteže prihvatiti to da su potrebe tolike da nadrastaju mogućnosti jednoga čovjeka koji želi pomoći. Meni je prvih dana bilo jako teško, vodio sam pravu bitku sa svakojakim moralnim dvojbama. Pitao sam se komu pomoći, koga odabrati – djecu bez roditelja, oboljele od malarije, side ili drugih bolesti, one koji preklinju za malo hrane ili one koji mi u naručje guraju vlastito dijete, vjerujući da mu mogu osigurati bolju budućnost. U takvim trenutcima bude i suza, ali na kraju čovjek nauči da je izrazito važno kontrolirati vlastite emocije. Jedino je tako moguće ostvariti ciljeve.«
Dodaje kako nikada ne će zaboraviti kada je u jednom masajskom selu susreo dječaka od četiri godine koji je mjesecima lutao naokolo bez ikoga tko bi se za njega pobrinuo. »Mali je spavao na putu, noću se skrivao u grmlju, a jeo je na što bi naišao, uglavnom otpatke. Što god bi mu tko poklonio, drugi bi mu ukrali. Kada čovjek shvati da takvih i sličnih primjera ima na stotine diljem zemlje, emocije podivljaju.«
U Tanzaniji je, govori Benić, upoznao uistinu mnogo ljudi, čuo najrazličitije životne priče i stekao mnoštvo prijatelja s kojima je i danas u kontaktu. Među njima je i djevojka Cecilia iz Ngorongora čija je životna priča osobito teška, no ipak sa sretnim krajem. »Ta je djevojka odrastala bez roditelja i u teškom siromaštvu, a u srednjoj školi silovao ju je seoski učitelj i ostala je trudna. Primorali su ju da napusti školu, no tada je skrb o njoj preuzeo naš misionar o. Tomislav Mesić koji je u to doba već neko vrijeme živio u Ngorongoru. Kod te djevojke duboko me dirnula činjenica da, unatoč nezamislivoj tragediji koja joj se dogodila, ni u jednom trenutku nije razmišljala ni o čemu drugom nego o novom životu koji je nosila. Naposljetku je rodila prekrasnu djevojčicu, a njezina velika trauma odjednom se preobrazila, kako to sama kaže, u izvor najveće životne radosti. Cecilia je nakon rođenja svoje kćeri školovanje nastavila na Zanzibaru, gdje i danas živi i radi kao kuharica.«
Benić svjedoči i o duhovitosti tamošnjih stanovnika. »Posebno su mi dragi trenutci kada se okupimo mi volonteri pa prepričavamo svoja sjećanja i anegdote. Primjerice, uvijek se od srca nasmijemo kada se prisjetimo kako nas djeca iz sirotišta na sve moguće načine nastoje preveslati ili ‘potkupiti’ svojim osmijehom i neočekivanim zagrljajem kako bismo im skratili vrijeme za učenje i dali više vremena za igru. Ili pak kada u sjećanje prizovemo usporeni dnevni ritam prosječnoga stanovnika. Naime, u Tanzaniji je baš sve ‘pole-pole’, što na svahiliju znači ‘polako’, odnosno ‘bez žurbe’. Ljudi žive kao u usporenom filmu, a pojam vremena gotovo da i ne postoji. Stres kakav progoni stanovništvo razvijenih zapadnih zemalja u Tanzaniji je apsolutna nepoznanica – što se ne napravi danas, jednostavno se ostavi za sutra. U Africi vremena ima napretek!«
Na upit o tome što Hrvati mogu naučiti od Tanzanijaca Benić odgovara da ga je kod Afrikanaca uvijek oduševljavala snažna volja za životom, unatoč teškoj svakodnevici. »Bez obzira na sve svoje nevolje, Afrikanci se ne opterećuju onim što tek ima doći. Zapravo, često sam imao dojam da u Tanzaniji prepoznajem stvarno oživotvorenje Kristove pouke koju je zapisao evanđelist Matej – ‘Ne budite, dakle, zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.’ Mislim da bi nama kršćanima baš uvijek, a osobito u ovim izazovnim vremenima, upravo te Kristove riječi trebale biti nit vodilja.«
Benić tvrdi kako je za onoga tko se odluči na misijsko putovanje najvažnije imati zrnce odvažnosti i otvoreno srce. »To neprestano ponavljam na pripremnim tečajevima koje ponekad vodim i kada s drugima dijelim svoja svjedočanstva. Osim toga, najvažnije je krenuti, što god da čovjek u životu radi ili želi raditi, poslije se sve posloži. Nerijetko se zna dogoditi da u onima koje pripremam za sličan angažman u misijskim zemljama prepoznajem sebe i vidim iste emocije i dvojbe koje sam i osobno imao prije svojega prvoga odlaska u Tanzaniju, primjerice strah od nepoznatoga zbog kojega sam do posljednjega trenutka razmišljao o odustajanju. A sada, pet godina poslije, kada se osvrnem i vidim posljedice svih tih putovanja, na koliko su ljudskih sudbina utjecala, shvaćam da o svemu tome neprestano moram govoriti. Zbog toga je i nastala knjiga, bio je to minimum koji se od mene tražio. Morao sam ju napisati, ne radi sebe, nego ponajprije radi drugih. Jedni na druge moramo utjecati po ‘zaraznosti’ ljubavi. Misionar je Božje srce na djelu i stoga to zvanje nadilazi sve ljudske, rasne, vjerske ili geografske granice i ostavlja trajni i neizbrisivi znak Božje ljubavi. I kako je zapisao papa Franjo u apostolskoj pobudnici ‘Radost evanđelja’, svatko bi trebao razmišljati: ‘Ja sam jedna misija na ovoj zemlji i upravo zbog toga i jesam na ovom svijetu.’«
Benić kaže da je u Tanzaniji naučio da nije točno da sreća znači život bez briga. »Sretan život znači svakodnevnu borbu s neprilikama, rješavanje poteškoća i izazove suočavanja s poteškoćama. Sreća je ne tražiti više od onoga što je čovjeku uistinu potrebno, imati malo i to malo stalno dijeliti s drugima. Sreća je ne posustajati, nego se neprestano truditi i davati najviše od sebe, sve dok čovjek ne shvati da je ipak moguće upravljati izazovima. Upravo ta radost suočavanja, svladavanja i prevladavanja teškoća i borbe s neprilikama izgubila se na Zapadu. Izgubila se rastom blagostanja. I zato je uistinu pravo pitanje tko onda uopće životari – Afrika ili Zapad? Afrika koja nema puno, ali ti svejedno daje sve što ima, ili nezasitni Zapad koji stalno traži još i još? Afrika koja pjesmom i plesom slavi život ili Zapad koji ne vidi razlog da ga slavi? U Tanzaniji sam shvatio kako je Afrika, unatoč svemu s čime se svakodnevno bori, mjesto u kojem se skriva smisao za kojim zapadni čovjek čezne i zato se nadam da ju nikada ne ćemo preobraziti u svojega klona, nego da ćemo od nje konačno nešto i naučiti.«
