Radi lakšega razumijevanja slučaja iznijet ćemo osnovne osobne podatke i mjerodavne podatke za odlučivanje o pravu na prijevremenu starosnu mirovinu žene koja je ostala bez posla zbog stečaja poslodavca. Upozorava se na okolnost da se u tom slučaju pravo veže uz činjenicu stečaja poslodavca.
Diplomirana ekonomistica s viskom stručnom spremom bila je zaposlena u jednoj tvornici kemijske industrije u Dalmaciji. Tvornica je pala pod stečaj 20. veljače 2012. pa je s tim danom prestao i radni odnos. Do dana prestanka radnoga odnosa zbog stečaja osiguranica je imala 32 godine, tri mjeseca i 16 dana mirovinskoga staža. Odmah nakon prestanka radnoga odnosa prijavila se počevši od 27. veljače 2012. zavodu za zapošljavanje, gdje je evidentirana kao nezaposlena do 31. ožujka 2014., dakle pune dvije godine bila je evidentirana kao nezaposlena. Zahtjev za prijevremenu starosnu mirovinu zbog stečaja poslodavca u smislu čl. 34. i 36. Zakona, podnijela je 28. veljače 2014. Smatrala je da ima pravo na prijevremenu starosnu mirovinu bez penalizacije prema odredbama čl. 36. st. 2. novog Zakona o mirovinskom osiguranju, koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. (Narodne novine br. 157/13 i 151/14), jer je na dan odjave kod zavoda za zapošljavanje (1. ožujka 2014.) imala 57 godina, 11 mjeseci i 24 dana života i više od 31 godine mirovinskoga staža.
Naime, prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu počevši od 1. siječnja 2014., nezaposlena žena (to se odnosi samo na žene) koja je nakon stečaja bila neprekidno prijavljena najmanje dvije godine na zavodu za zapošljavanje ima pravo na prijevremenu starosnu mirovinu zbog stečaja poslodavca (čl. 36. st. 1) uz primjenu članka 182., koji propisuje sljedeće: »Iznimno od čl. 34. st. 1. ovoga Zakona, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik-žena kada navrši u 2014. godini 56 godina života i 31 godinu mirovinskog staža.«
U konkretnom slučaju osiguranica na dan podnošenja zahtjeva (28. veljače 2014.) za prijevremenu starosnu mirovinu zbog stečaja poslodavca ispunjavala je spomenute uvjete staža i starosti jer je na dan podnošenja zahtjeva već imala doživljene propisane godine života i propisani minimalni staž od 31 godine i bila prijavljena, odnosno evidentirana kao nezaposlena kod nadležne službe za zapošljavanje. Dakle, novi zakon ju je zatekao u stanju nezaposlenosti. Odjavila se iz evidencija nezaposlenih 31. ožujka 2014. i tako su bili ispunjeni uvjeti za priznanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu zbog stečaja poslodavca počevši od 31. ožujka 2014., kao prvoga dana nakon odjave iz evidencija nezaposlenih. Pravo na mirovinu proizlazi iz odredaba čl. 36. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju koji propisuje da pravo na prijevremenu starosnu mirovinu zbog stečaja poslodavca pripada najranije s danom ispunjenja uvjeta ako se osiguranik s tim danom odjavi iz evidencije zavoda za zapošljavanje. Prema tome zakon samo ograničava od kada se najranije može priznati pravo, ali istodobno uvjetuje da je početak prava vezan s danom odjave iz evidencija nezaposlenih. Dakle pravo je trebalo priznati počevši od 31. ožujka 2014. kao dana odjave iz evidencija.
Nažalost, nadležna služba mirovinskoga zavoda pod lažnim prividom brige za osiguranicu priznaje pravo na prijevremenu starosnu mirovinu s ranijim datumom počevši od 1. rujna 2013. g., prema zakonu koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013., što je zbog veće penalizacije nepovoljnije za osiguranicu. Osiguranica se žalila, ali Središnja služba HZMO-a kao drugostupanjsko tijelo odbila je žalbu kao neosnovanu. Kao bitan razlog navedena je okolnost da je osiguranica već 1. rujna 2013. imala ispunjene uvjete za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu, po propisima ondašnjega zakona. Takvim samovoljnim određivanjem dana priznanja prava na mirovinu, protivno zahtjevu osiguranice, ona je znatno oštećena u visini prava. Osiguranica je podnijela tužbu nadležnom upravnom sudu radi poništenja drugostupanjskoga i prvostupanjskoga rješenja te sada čeka odluku suda, naravno uz stalno primanje umanjene prijevremene starosne mirovine. U očekivanju odluke suda postavlja pitanje zašto služba mirovinskoga ignorira njezin zahtjev za izbor dana umirovljenja i propise tumači na njezinu štetu.
Prema sadašnjim propisima Zakona o mirovinskom osiguranju, ali i prema svim ranijim propisima, osiguranik sam odlučuje i određuje kada želi otići u mirovinu i odlučuje o datumu priznanja prava. Zakon samo ograničava određivanje datuma unatrag s rokom od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta. Tako u čl. 37. propisuje da se pravo na prijevremenu starosnu mirovinu može steći kada su ispunjeni uvjeti za mirovinu, ali tek nakon prestanka osiguranja. Zakon daje pravo osiguraniku da sam u svojem zahtjevu odlučuje i određuje datum priznanja prava, naravno u okviru postojećih zakonskih ograničenja, pod uvjetom da su ispunjeni propisani uvjeti. U konkretnom slučaju osiguranicu koja je ostala bez posla zbog stečaja poslodavca i koja se zbog traženja ili očekivanja drugoga zaposlenja uredno evidentirala na zavodu za zapošljavanje, te zato nije podnosila zahtjev za prijevremenu starosnu mirovinu, ne može retroaktivno prisiliti na tu mirovinu ako ispunjava uvjete na povoljniju prijevremenu starosnu mirovinu zbog stečaja poslodavca. Ako Upravni sud ne uvaži žalbu, može se nastaviti daljnji postupak pred Viskim upravnim sudom u Zagrebu, posebnom žalbom, a kasnije i pred Ustavnim sudom.
