Jedna od temeljnih stvari u duhovnom životu jest jasnoća vjerovanja. Duhovni život pretpostavlja jasnoću stajališta i usmjerenost na ono što je bitno, a to je osobni odnos s Bogom. Iz istoga razloga Crkva svake godine pred vjernike stavlja vrijeme korizme kako bi se nanovo promišljalo o kvaliteti čovjekova odnosa s Bogom. Kako bi vjernik došao do istinske dubine toga odnosa, potporu mu uvijek nanovo daje Božja riječ.
Tako prve korizmene nedjelje sva liturgijska čitanja smjeraju ni više ni manje nego na iskustvo susreta s Bogom koji se pojavljuje u konkretnosti svakidašnjice te ga s pravom nazivamo – živi Bog. Iz toga razloga istinski je ispunjen samo onaj vjernik koji je za vrijeme svojega zemaljskoga života susreo takvoga Boga. Onoga kojega je mogao istinski vidjeti na djelu na planu svoje osobne, ali i društvene povijesti.
Više bavljenje Bogom, a manje sobom
Prvo čitanje iz Ponovljenoga zakona evocira uspomene izraelskoga hoda s Bogom koji se pokazao živim u vremenima krize i suhoće. Od lutalica učinio je sjedilački i stabilniji narod. Pokazao se svojim zahvatima u povijesti istoga naroda kako bi mu se istinski povjerovalo i stupilo u saveznički odnos s njim.
Bog je tako svoj narod iz robovanja doveo do života u slobodi. Ipak tek tada započela je istinska povijest robovanja i neslobode jer slobodu je trebalo znati sačuvati, a to se nije moglo bez trajnoga poklonstva istomu Bogu.
Poklonstvo je to koje pretpostavlja istinsku vjeru u Boga, a manje u sebe i svoje snage. Više bavljenje Bogom, a manje sobom. Jer ropstvo i jest prevelika usmjerenost na sebe i ono što nekomu posebice odgovara. Tada čovjek, kušajući slobodu na krivi način, s vremenom sve više biva udaljen od Boga, jednostavno ulazi u sve veći prostor praznine i neispunjenosti.
Srcem vjerovati opravdava
Neispunjen čovjek želi moliti, ali molitva mu ostaje tek na usnama. Trudi se vjerovati, ali vjeruje tek glavom, a ne iz dubine srca. Stoga Pavao u drugom čitanju iz Poslanice Rimljanima na vrlo jednostavan te istodobno izravan način ističe važnost ispovijedanja Boga ne tek usnama, nego vjerničkim srcem.
Srcem vjerovati opravdava. Pavao podsjeća kako je Riječ Božja čovjeku blizu jer mu je u srcu, odnosno u dubini njegova vjerničkoga bića. Odnos s Bogom tako treba graditi na temelju molitve srca posredovanjem Božje riječi. Ona ga tada krijepi i jača na putu očuvanja od Boga darovane slobode. Riječ mu tada biva garancija očuvanja vjere, ali i osobnoga tjelesnoga i duhovnoga integriteta.
Mjesto gdje život prestaje, ali se i ponovno rađa
Lukin evanđeoski ulomak na jasan način prikazuje samoga Krista koji pred vjernike biva stavljen kao uzor odnosa s Bogom Ocem. Luka Krista prikazuje ispunjenoga Duhom Svetim te čitatelja vodi u pustinju. Mjesto gdje život prestaje, ali se i ponovno rađa. Pustinja je tako simbol usamljenosti, ali usamljenosti koja smjera na odnos s Bogom. Brojni su hodočasnici u Svetoj Zemlji upravo u iskustvu svete mise u Judejskoj pustinji istinski doživjeli Krista i njegovu snagu. Jer pustinja čovjeku pokazuje kako je malen i bespomoćan pred Bogom te ako nije ispunjen Božjom riječju iz koje crpi snagu za svoj duhovni rast, vrlo brzo biva prepušten tek samomu sebi.
Krist hranjen Božjom riječju uspijeva nadvladati sve zamke zloga. No važno je uočiti kako ih nadvladava. Kristova pobjeda biva izvojevana prije svega u činjenici da je svjestan svojega osobnoga identiteta, on je bio i ostao Sin Božji. Nadalje, na svaku zamku zloga odgovara ne ulazeći u izravan sukob ili svojim silama te bukom ljudskih riječi, nego riječju Božjom. Krist biva prikazan kao poznavatelj Pisma.
Na jednak način tako je prikazan i đavao. Ipak razlikuje ih jedno – istinska ljubav prema Bogu Ocu i svijest o sinovstvu. Đavla Luka prikazuje kao vrsnoga poznavatelja Svetoga pisma, no ipak kao onoga koji tomu pismu pristupa tek na razini poznavanja, odnosno odveć teoretski. Krist je pak sa svoje strane prikazan kao onaj koji Pismu pristupa na način da mu ono služi za dublju izgradnju svojega odnosa s Ocem, a ne tek za potvrdu samoga sebe.
Sićenje Božjom riječju
Prva napast kojom đavao kuša Isusa jest zadovoljenje gladi. Naoko banalna stvar, no ipak ne tako nevažna. Naime, Krist je u tekstu prikazan kao onaj koji je postio četrdeset dana te nakon četrdeset dana osjeća glad. Reakcija je to koja smjera na krhkost ljudske osobe.
I onda kada bi svatko očekivao da će sada utažiti glad, Krist to ne čini, nego, citirajući Ponovljeni zakon, smjera na važnost sićenja Božjom riječju, a ne tek zemaljskim kruhom. Krist tako uči da je čovjeku važan odmak od ispunjavanja tek materijalnih potreba jer zadovoljavajući samo materijalnost, može vrlo brzo zapasti u krizu duha, a tada ga ni jedan kruh, koliko god bio sladak, ne može zasititi.
Rast u svijesti o osobnom identitet
Druge dvije kušnje kojima Krist biva doveden na ispit svojega predanja Ocu tiču se napasti upravljanja i iskušavanja Božje svemoći. Za jedan poklon đavlu Kristu bivaju obećana sva kraljevstva svijeta. Tekst je isuviše paradoksalan jer onaj tko poznaje narav Isusove osobe zna da Kristu već pripadaju sva kraljevstva jer je kralj svega stvorenja. Đavlova kušnja tako smjera ponovno na identitet Isusove osobe, odnosno Luka Krista pokazuje kao onoga koji ima potpunu svijest o sebi i svojem poslanju na zemlji.
U skladu s tim svaki vjernik koji čita ovaj evanđeoski ulomak pozvan je samoga sebe ispitati o svojem osobnom identitetu i jasnoći svojega poslanja u svijetu jer često nejasna slika o sebi i drugima put je u ozbiljne životne teškoće. Vjernik koji zna da je sakramentom krštenja i sam postao dijete Božje nastojat će stoga svakim danom sve više produbljivati svoj krsni savez s Bogom te time biti istinski zadovoljan. Moliti je stoga da ova korizma bude upravo to – rast u svijesti o osobnom identitetu po uzoru na Isusa Krista.
