U Švicarskoj živi više od sto tisuća Hrvata, među kojima su i oni druge i treće generacije. No svoj identitet čuvaju ponajprije kroz hrvatske katoličke misije, zatim kroz različita predstavništva na lokalnim, kantonalnim i konfederalnim razinama. Među njima je Ante Drmić koji je rođen u Prisoju u općini Tomislavgrad. Oženjen je, otac troje djece u dobi od 25, 24 i 16 godina.
»U Švicarsku sam došao 1986. godine, radim u tvornici gusanih odljeva kao voditelj poslova. Već osamnaest godina član sam crkvenoga vijeća Naddušobrižništva za strance te zastupam interese Hrvata katolika i drugih stranaca katolika.« Riječ je o crkvenoj instituciji koja se brine o pastoralnom životu stranaca koji žive u Švicarskoj, ima status crkvene općine, a njezino najaviše tijelo je parlament u kojem Hrvati imaju dva zastupnika. Predsjedništvo ili izvršno tijelo ima status crkvenoga vijeća crkvene općine i sastoji se od devet članova.
Govoreći o povezanosti švicarskih Hrvata s domovinom, Drmić ističe: »Osim odlaska na godišnji odmor, premda i na taj način imaju poveznicu s domovinom, Hrvati u Švicarskoj dobro su organizirani i posebnim ih čini to da održavaju običaje i tradiciju svojih krajeva iz kojih su došli. To je način na koji žive i nastavljaju svoju tradiciju i time učvršćuju sponu s domovinom dajući joj veliku važnost. Također, važno je spomenuti postojanje zajednica Hrvata i hrvatske dopunske škole gdje mlađi naraštaji uz obvezno pohađanje švicarske nastave dodatno mogu učiti hrvatski jezik, povijest i kulturu.«
S obzirom na to da Švicarska ograničava broj ulazaka stranaca te prema gospodarskim potrebama prima strance kao radnu snagu, Drmić pojašnjava da to čini planski i dugoročno. »Integracija stranaca u društvo jedno je od prioriteta vlade švicarske konfederacije. Hrvati uživaju jednaka prava poput ostalih stranca koji borave i rade u Švicarskoj. Mislim da su Hrvati vrlo cijenjeni kao radnici i da su prihvaćeni od domaćega pučanstva te da se dobro snalaze. Jasno, početak nije baš jednostavan, treba mnogo vremena, truda i dokazivanja da bi se prihvatilo strance, a jedna je od glavnih zaprjeka ovladavanje jezikom.«
Osim što se danomice trebaju dokazivati kao odgovorni radnici i građani, istodobno treba očuvati svoj identitet, čemu je ponajviše pridonijela Crkva koja je pastoralnim praćenjem organizirala Hrvate u Švicarskoj prije pedeset godina te omogućila da se ne gubi hrvatski identitet i kod novijih naraštaj. »Crkva, odnosno hrvatske katoliče misije bile su i ostale središte javnoga života Hrvata u Švicarskoj svojim pojedinačnim ili zajedničkim djelovanjem bilo na vjerskom ili kulturnom planu. Smatram da je hrvatska zajednica i danas homogena te da će očuvati hrvatski identitet, što je vidljivo na nedjeljnim misama koje su vrlo dobro posjećene, na kojima sudjeluje velik broj mladih. Trebamo biti zahvalni Bogu što imamo naše fratre jer bez njih bismo bili kao stado bez pastira.«
Koliko je Švicarska još obećana zemlja za one koji »sanjaju« i »maštaju« o bogatstvu preko noći, zapravo po čemu se Švicarska razlikuje od ostalih europskih zemalja, Drmić pojašnjava: »Švicarska je lijepa i bogata zemlja, ali ujedno iscrpljuje čovjeka. Daje mu posao i novac, ali mu uzima osobnost i dušu. Varaju se svi koji misle da je u Švicarskoj jednostavno i lako, ne padaju franci s grane pa da ih treba samo pokupiti. Potrebni su rad i odricanje te treba dobro zasukati rukave i uložiti dosta truda da bi se nešto ostvarilo. Švicarska se svojom neutralnošću i izravnom demokracijom razlikuje od drugih europskih država. Ona je vrlo sređena i organizirana država i zato je poželjna strancima, a cijeni se domovina u kojoj čovjek može normalno živjeti od svoga rada.«
Švicarski gospodarski sustav razlikuje se od kantona do kantona, štoviše, do prije dvadesetak godina nije bilo dopušteno raditi u jednom kantonu, a živjeti u drugom. Komentirajući demokratski sustav u Hrvatskoj, posebno nakon ukidanja Županijskoga doma kad se vratio jednopartijski sustav nadglasavanja, Drmić napominje: »Gledajući demokraciju sa švicarskoga aspekta, mislim da je ona u Hrvatskoj još uvijek u predvorju ili bolje rečeno demokracija u Hrvatskoj smrtno je bolesna. Zašto je to tako, trebaju se upitati hrvatski političari ili stranke, odnosno partije, jer demokracija nije samo sloboda, nego i jednakost, ali istodobno i odgovornost.« Često se nameće pitanje je li Hrvatskoj potrebna brojčana administracija kao nekoj državi koja je pet puta mnogoljudnija. To je po broju stanovništva mala zemlja i neshvatljivo je da ima tako velik državni aparat, odnosno administraciju, a isto tako tolike općine i gradove. »Primjera radi, mjesto u Švicarskoj gdje živim ima trinaest tisuća stanovnika, a ono u kojem radim više od dvadeset tisuća i nemaju status grada. Povećan broj općina i gradova zahtijeva i povećanu administraciju«, pojašnjava Drmić.
O tome kako gleda na odgovornost hrvatskih političara koji su nerijetko partijskim i inim nepotizmom pogodovali pljački Hrvatske te kako to riješiti, Drmić kaže: »Nažalost, većina hrvatskih političara politiku je shvatila kao oruđe za postizanje vlastitoga materijalnoga uspjeha i ostvarivanje osobnoga utjecaja i moći. U Švicarskoj se politikom bave ljudi koji su vrlo uspješni u poslovnom smislu i politika im ne služi za ostvarivanje vlastitih materijalnih dobara. Švicarski zastupnici ne primaju plaću i ne dobivaju mirovine za rad u parlamentu. Smatram da je nepotizam u Švicarskoj nepoznanica s obzirom na razmjere nepotizma u Hrvatskoj.«
Drmić navodi i što najčešće sprječava povratak Hrvata u svoju domovinu te koliko je na to utjecao Domovinski rat, koliko korupcija i kriminal, a koliko lagodnost života negdje drugdje. »Današnji odnos domovinske i iseljene Hrvatske na niskoj je razini. Razloga ima dosta. Zakonske i administrativne mjere, umjesto da ga potiču, često sprječavaju brži povratak. To je najizraženije na lokalnoj razini gdje lokalni moćnici ili bolje reći šerifi ‘kroje gaće’ kako njima paše i odgovara. Smatram da su Hrvati izvan domovine veliki kapital Hrvatske i golem potencijal za njezin daljnji razvoj.«
