U doba kada se ništa tako lako ne probija u javni prostor »zauzet« koronavirusom donekle se, iako na rub interesa, uspio probiti veoma važan međunarodni skup »Gastarbajterska iseljenička poema – od stvarnosti do romantizma« koji su zajedničkim snagama organizirali 19. i 20. listopada Sveučilište u Zagrebu i Hrvatsko katoličko sveučilište, a poduprli su ga Ministarstvo znanosti i obrazovanja te njemačka zaklada »Konrad Adenauer«. Blizu 100 stručnjaka iz raznih područja u svojim se izlaganjima doticalo iseljeništva, čime su predstavljali znanstvenu i širu kulturnu zajednicu kojoj kao da je najviše stalo do te teme. Na skupu su ipak izostala dva temeljna glasa kojih se tema ponajviše tiče – glas hrvatskih iseljenika (koji su bili zastupljeni najviše u statistikama) i predstavnika hrvatskih vlasti (koji snose debelu odgovornost za novo iseljavanje koje je od ulaska Hrvatske u Europsku uniju poprimilo gotovo masovan karakter). Iako su hrvatski iseljenici – čiji su životi postali središnja tema skupa – na tom skupu ostali bez glasa (jasno, jer riječ je o znanstvenom skupu, a ne skupu iseljenika), a bez glasa su i inače (ne računaju se njihove pojedinačne objave na društvenim mrežama), to ne znači da sadašnje vlasti ne mogu s njima krenuti u ozbiljne pregovore – s ciljem da se, ako to oni ipak požele, vrate.
Moglo bi se do unedogled govoriti o tome koliko je suvremeni trend iseljavanja dugoročno osiromašio Hrvatsku (na skupu se čulo da se gotovo polovica ispitanih iseljenika uopće nema namjeru ikad vraćati »za stalno« u domovinu) te posebno o demografskim gubitcima (procjenjuje se da je od nastanka samostalne Hrvatske domovinu napustilo više građana nego u vrijeme bivše države). Međutim, postoje dva ključna polazišta s kojih bi, kad bi bilo političke volje, vlast mogla započeti pregovore s ljudima i obiteljima koji su napustili domovinu. Prvo je da su hrvatski građani, bez obzira na brojna razočaranja, i dalje u stanju sanjati bolji život. Iseljenici su, naime, svojim odlascima pokazali da se ne umaraju hoditi prema nekoj »obećanoj zemlji« u kojoj će se moći u potpunosti egzistencijalno ostvariti. Druga bi se pozitivna karakteristika mogla prepoznati u tome da u novom iseljeničkom valu za »boljim životom« odlaze čitave obitelji, a ne samo pojedinci koji su dosad odlazili u inozemstvo i mukotrpno radili da bi »bolji život« imali njihovi supružnici i djeca u domovini. To bi moglo značiti da postoji živo nastojanje da se, unatoč izazovima, obitelji žele držati zajedno, da ni suvremene komunikacijske tehnologije (o kojima su nekadašnji gastarbajteri mogli samo sanjati) nisu dostatne da bi se održale kvalitetne obiteljske veze između supružnika i njihove djece.
Budući da je u svakim pregovorima dobro krenuti s točkama slaganja, pregovarači bi se mogli složiti oko te dvije teme (san o »obećanoj zemlji« i njegovanje obiteljskih vrjednota). No pred vlastima i iseljenim građanima ponajveći je izazov pitanje tko će kao predstavnik iseljenika sjesti s druge strane stola. Na naplatu je sada došlo to što je sustavno onemogućavano da desetci tisuća iseljenih hrvatskih građana imaju svoje legalne i legitimne predstavnike, koji bi štitili njihove interese i zauzimali se za njih. A nemaju ih ni u hrvatskim političkim strankama ni u državnim institucijama, a u Hrvatskom su saboru predstavnici »dijaspore« zahvaljujući izbornomu zakonodavstvu više svedeni na ukras nego na ozbiljne političke snage. To sustavno zanemarivanje hrvatskoga iseljeništva ukorijenjeno je već u doba prije devedesetih, kada ih se više pratilo i proganjalo nego povratilo, a nastavilo se sve do današnjih dana. Zato, kad bi bilo političke volje, prvi je veliki izazov demokratski omogućiti da se njihov glas napokon artikulira. Kad bi se deset posto energije koju su dosadašnji vladajući ulagali u pregovore da imaju stabilnu saborsku većinu uložilo i u razgovore s hrvatskim iseljeništvom, vrlo brzo mogao bi se dogoditi ishod jednak čudu.
Predstavnici sadašnjih vlasti pokazali su se u mnogim slučajevima kao iskusni pregovarači, a nije se krilo da je zahvaljujući i njihovu umijeću Hrvatska iz proračunskih sredstava EU-a dobila veoma visoke iznose u saniranju posljedica potresa i koronakrize. Dakle, pregovarati se znade. Stoga iskusni pregovarači ne bi trebali imati problema nositi se ili preduhitriti »propagandni rat« preko kojega se hrvatskim građanima nastoji usaditi dojam da u domovini baš ništa nije dobro, da je sve korumpirano, da se pošteno ne može živjeti i zarađivati… pa sve do dojma da se u bivšoj državi valjda u svemu živjelo bolje. Iskusni pregovarači, ako im je stalo, mogli bi nadigrati one koji šire dezinformacije među iseljenicima, kojima je cilj »podijeliti pa vladati«, kojima je cilj iscrpljivati do iznemoglosti birokratskim aparatom… Sve bi se to moglo – kad bi bilo istinske političke volje.
Iskusni pregovarači, najzad, znaju kojim »kapitalom« točno raspolažu, to jest u kakvu domovinu pozivaju svoje iseljenike i kakva je domovina onih koji žele postati budući iseljenici. Ako je istina da se više ne iseljava toliko zbog siromaštva koliko zbog nepravde, gubitka nade, korupcije i ozračja pesimizma u društvu, rješenje nije mijenjati stanovništvo koje to vidi, nego pošteno omogućiti da više nema razloga za takva razočarenja. Iseljeni će i dalje željeti bolji život i nemoguće je u njima utrnuti svijest da je Hrvatska ipak njihova obećana zemlja (jer i sami priznaju da od mnogih problema ipak nisu uspjeli pobjeći). No previše su razočarani i često su predaleko otišli (ili žele daleko otići) da bi se njima poigravalo i davalo im laka obećanja. Moguće je preokrenuti trendove. No to prvo treba željeti.
