U doba kada vladaju mjere za suzbijanje pandemije koronavirusa sva do jučer veća slavlja postala su malena, uključujući i proslave zaštitnika župa i filijala. No to nije spriječilo na ovogodišnje Blaževo da nas u svojem domu u Baćindolu, filijali župe Cernik, spremno primi Ana Marović koja pjeva u crkvenom zboru još od svoje 16. godine. Iako se možda ove godine ondje nije slavilo naveliko, dogodila se prava razgovorna gozba u kojoj su »uzvanici« postali glasoviti redovnici koji su u tom kraju ostavili traga.
Note i crkveno zborno pjevanje učio ih je orguljaš i zborovođa franjevac Radoslav Karloci. Sada je, kako kaže, u poodmakloj dobi pa je preuzela ulogu počimalje u svom rodnom Baćindolu. Ima ih više pa se izmjenjuju kako u počinjanju pjesama tako i crkvenih molitava. U lijepoj uspomeni još su im ostali franjevci Emil Crnković, Krešimir Curl i nezaboravni Julije Jančula. On je više prepješačio nego što su neki na motoru prevalili kilometara. Pomno je zapisivao narodne i crkvene običaje.
Iz novije povijesti posebno i s velikim poštovanjem spominju o. Franju Tomaševića koji im je temeljito obnovio crkvu i vrlo ih revno okupljao u crkvi.
Za počimalju Marović može se reći da je jedna od vrlih poznavateljica povijesti toga sela i njegovih običaja, poglavito crkvene tradicije. Odmah se vraća u povijest i veli da su u selu nekoć bile dvije crkve: glavna svete Marije Magdalene na groblju i sv. Blaža u selu. U 19. st. započela je gradnja sadašnje crkve i mještani su se složili da se ujedine oba zaštitnika. Novu crkvu su posvetili Mariji Magdaleni, a za kirvaj, kako se tradicionalno govori za crkveni god u Slavoniji, odlučili su uzeti sv. Blaža. Blaževo pada zimi, ljudi su još uvijek kod svojih kuća i puno im više gostiju dolazi u to doba nego za Magdalenino ljeti.
Na upit otkud ime Baćindol spremno je pokazala Povijesni i pastoralni prikaz župe Cernik te podsjetila na predaju da su na okolnim brježuljcima, još u tursko doba, živjela tri brata. Nakon oslobođenja od Turaka najstariji, kojega su braća s ponosom i vjerni tradiciji zvala »baćo«, odlučio se spustiti u dolinu i ondje nastaniti. Za Blaževo braća su odlučila posjetiti »baću«. Rekla su: »Idemo baći u dol na kirvaj!« Tako je selo dobilo ime.
U doba turske vladavine seljaci su morali cerničkomu agi plaćati tzv. »dimnicu«, to jest porez na dimnjake. Nezadovoljni tom odlukom, seljaci nisu više zidali dimnjake na svojim kućama i tako je Baćindol postao poznat kao »selo bez dimnjaka«. Zidane dimnjake na krovovima već su odavno zamijenili dimnjaci od pocinčanoga lima koji se naslanjaju na kuće.
Sugovornica živi skromno. Veli da je tako naučila odmalena. Otac je nestao u Drugom svjetskom ratu. Bilo ih je šestero braće i sestara, a majka sama. »Naš je narod bogobojazan i rado ide nedjeljama i blagdanima na misu. To im je ostalo u krvi jer su imali dobre svećenike franjevce koji su ih temeljito vjerski odgajali«, rekla je sugovornica.
