Nakon što je u svibnju u zagrebačkom centru reklamnim porukama feministička udruga CESI pozvala na uvođenje programa tzv. »sveobuhvatnoga seksualnoga obrazovanja« u zagrebačke škole, u utorak 18. lipnja u Zagrebu je održana konferencija u organizaciji udruga Status M i Solidarna na kojoj su njihovi predstavnici i predstavnici gradske vlasti, uz psihologinju dr. Tanju Jurin, zagovarali uvođenje programa u škole kao obveznoga predmeta. Kakav je pogled na spolnost doista u pozadini spomenute kampanje i konferencije te koje su njegove štetne strane u razgovoru je pojasnila istaknuta hrvatska stručnjakinja za cjelovit spolni odgoj prof. Kristina Pavlović.
Na čemu se temelje kurikuli tzv. »sveobuhvatnoga seksualnoga obrazovanja« kakav u zagrebačke škole žele uvesti udruge CESI, Status M i pojedini psiholozi?
Ovo nije prvi put da zagovaratelji tzv. sveobuhvatne seksualne edukacije žele ući u hrvatske škole. Udruga CESI u više je navrata predvodila takve pokušaje. Predstavljaju se kao stručnjaci, ali za točno određenu agendu i pristup koji je u svojem pogledu na spolnost nespojiv ne samo s kršćanstvom, nego i općeljudskom istinom o čovjeku. Rekla bih da je to dobro zamotana ideologija. Jasno, legitimno je da oni zagovaraju svoje viđenje seksualnosti i svijeta općenito, no problem je što žele svoj pristup nametnuti svima. Pristup svojoj »sveobuhvatnoj« edukaciji čak smatraju ljudskim pravom. I ovaj put sugeriraju odgovor na pitanje koje se nalazi na njihovim plakatima koje su postavili po Zagrebu: »Djeca uče o seksualnosti, pitanje od koga«. Pitanje je na mjestu, ali njihov je odgovor da bi djeca trebala učiti od njih, i to isključivo od njih, odnosno od nastavnika koje bi isključivo oni educirali.
Što je pogrješno u tzv. »sveobuhvatnom seksualnom obrazovanju« koji predlaže CESI i druge udruge sličnoga predznaka?
Što CESI zastupa, možemo među ostalim vidjeti po njihovoj kritici sadašnje situacije u školama i međupredmetne teme »Zdravlje« koja je prema njima zastarjela i izostavlja »sve teme vezane uz rodne stereotipe i ravnopravnost, LGBTIQ+ teme, pitanja uvažavanja različitosti te promociju pozitivnih stavova o seksualnosti«. Žale se da se zanemaruju međunarodno relevantne smjernice za seksualno obrazovanje, primjerice UNESCO-ove iz 2018. godine. Prema njima, djeca već u dobi od 5 do 8 godina trebaju učiti »kako razlikovati rod od biološkoga spola«, a ona između 9 i 12 godina »poštivati svoj i tuđi rodni identitet«. Petogodišnjacima se govori da je normalno biti »znatiželjan oko genitalija« te da su »fizički užitak i uzbuđenje prirodni ljudski osjećaji, a to može uključivati i fizičku bliskost s drugim ljudima«. Devetogodišnjacima se »opisuju načini na koje ljudska bića osjećaju zadovoljstvo fizičkim kontaktom (npr. ljubljenjem, dodirivanjem, milovanjem, seksualnim kontaktom)« i govori im se da masturbacija ne uzrokuje nikakvu štetu, ali da je treba činiti nasamo. Onima od 12 do 18 godina nekritički se promoviraju »moderne i učinkovite« metode kontracepcije, uključujući i onu hitnu, kao i »zdravstvene usluge« u slučaju neplanirane trudnoće. Pornografija se nominalno ne preporučuje, međutim ne daju se nikakvi mehanizmi da bi se djeca odvratila od nje, nego ih navedene smjernice usmjeravaju prema njoj. Iz tih nekoliko primjera vidljivo je da se u toj »sveobuhvatnoj« edukaciji radi o tehnicističkom pristupu spolnosti u kojem je glavno mjerilo tjelesni užitak, i to od najranije životne dobi, te razni oblici prakticiranja spolnosti u svrhu užitka. Spolnost se ne povezuje s vrijednostima kao što su ljubav, vjernost, uzdržljivost i slično, niti se govori o dubljem smislu i značenju seksualnoga ponašanja, jer taj smisao, sudeći prema autorima toga pristupa, i ne postoji.
Apstinenciju UNESCO-ove smjernice za tzv. »sveobuhvatno seksualno obrazovanje« iz 2018. povezuju sa »sramom i krivnjom«. Kako to komentirate?
Akteri tehnicističkoga, bezvrijednosnoga pristupa spolnosti proglašavaju drukčije programe, u kojima se spolnost povezuje s vrijednostima, »apstinencijskim«. Istina je da je odgađanje spolnih odnosa jedan od ishoda takvih programa, do kojega dolazi kad mladi ljudi počnu shvaćati cjelovitost osobe i spolnost kao dar i vrijednost, a ne kao nešto što služi za potrošnju i isključivo fizički trenutačni užitak. Međutim, u kontekstu kvalificiranja programa riječ »apstinencija« nosi pomalo pogrdan prizvuk odbacivanja i zatomljivanja spolnosti, a zapravo se u vrijednosnim programima spolnost cijeni kao nešto vrijedno i usrećujuće, ali nešto za što se treba izgrađivati i za što su potrebne sveukupne ljudske kvalitete. U vrijednosnim programima također se prihvaća stid kao nešto prirodno i dobro, što predstavnici tehnicističkih programa očito ne razumiju i pogrdno nazivaju »sramom i krivnjom«.
Zašto se spomenuti programi nazivaju »sveobuhvatnima«?
Naziv »sveobuhvatna seksualna edukacija« apsurdan je jer njezini zagovornici kao da i ne vjeruju u ostale dimenzije ljudske spolnosti, koje nisu samo fizičke. Ne vjeruju da se djeca i mladi mogu odgajati i usmjeravati na pravi smisao spolnosti i osposobljavati za prave veze, s motivima koji nisu samo trenutačni i tjelesni. Uzimaju zdravo za gotovo da će mladi i ovako i onako rano ulaziti u spolne odnose i mijenjati partnere, što smatraju da čak nije ni loše, samo trebaju naučiti kako se »zaštititi«. Ona je krnja čak i u tom fizičkom, biološkom dijelu. Naglašava se samo »pravo« na tjelesni užitak i reproduktivna prava (u što spada kontracepcija i pobačaj), a izostavlja važne biološke činjenice vezane za prirodnu plodnost muškarca i žene, kao i njihove razlike u ostalim dimenzijama koje proizlaze iz bioloških i hormonalnih razlika, iz razlike u građi mozga i sl.
Primjerice, mladi se potiču na ljubljenje i dodirivanje, a ne govori im se da muškarci i žene različito doživljavaju seksualne situacije, što je korisno znati. To što ne spominju razlike nije slučajno jer spominjanjem bilo kakvih prirodnih razlika između muškoga i ženskoga spola sami bi srušili svoju kulu od karata, rodnu ideologiju.
Ipak, mislim da ih nazivaju »sveobuhvatnima« jer ih autori smatraju naprednijima u odnosu na kontracepcijske programe. Poduku o kontracepciji CESI naziva »medikalizacijom seksualnosti« i ističe da je potreban sveobuhvatan pristup »koji će adresirati ne samo kontracepciju i odgovorno seksualno ponašanje, već i ostale važne aspekte seksualnosti«, u koje među ostalim ubrajaju komponentu roda, seksualna prava, užitak, toleranciju, diskriminaciju, rodnu ravnopravnost, rodno uvjetovano nasilje itd. Svojstveno je »sveobuhvatnim« programima što se puno bave nasiljem u vezama i seksualnim nasiljem na internetu. Nasilje doista postoji i jest problem, no takvi ga programi ne mogu riješiti jer ga oni sami neizravno iniciraju i stvaraju mu uvjete. Time što djeci odmalena daju krivu sliku spolnosti, guraju ih u seksualna ponašanja i površne odnose u kojima se spolnost i tijelo ne cijene, nego iskorištavaju, potiču ih da eksperimentiraju s pronalaženjem svojega »rodnoga identiteta« i slično. Temelj njihova pristupa ostaje promoviranje tzv. zaštićenoga seksa. No zanimljivo je da o stvarnim podatcima o pouzdanosti kontracepcijskih sredstava u pravilu ne govore. Primjerice, prešućuju podatak Svjetske zdravstvene organizacije da je pouzdanost praktične primjene prezervativa kao zaštite od trudnoće samo 85 posto, što je daleko od »sigurnoga«. Također ne govore o vrlo slaboj ili nikakvoj učinkovitosti kondoma pri prijenosu HPV-a.
Jedni tvrde da su programi »obuhvatnoga seksualnoga obrazovanja« učinkoviti, a postoje i studije koje tvrde suprotno. Što je istina?
Trendovi među mladima u zemljama u kojima se »sveobuhvatna seksualna edukacija« već dugo provodi pokazuju da pristup temeljen na bezvrijednosnom gledanju na spolnost, kao i na neznanstvenoj rodnoj teoriji, ne postiže proklamirane ciljeve, nego širi destrukciju. Već se desetljećima pokazuje da se na taj način ne smanjuje, nego samo povećava problem spolno prenosivih bolesti i maloljetničkih trudnoća, a sada su i sve očitije pogubne posljedice guranja ideje promjene spola među mladima u najosjetljivijoj razvojnoj dobi. Primjerice, u Velikoj Britaniji kod dječaka broj postupaka promjene spola povećao se 10 puta, a kod djevojčica čak 44 puta. Taj je trend, ili bolje rečeno pošast, došla i k nama. Dr. Herman Vukušić 2022. govorio je o brojci od više od 600 maloljetnika u Hrvatskoj koji su zatražili promjenu spola. Na Zapadu je sada već sve više mladih koji se žele vratiti u svoj spol, a ne mogu, i imaju trajne zdravstvene i psihičke posljedice. O tome CESI-jevi »stručnjaci« šute.
Koja je uloga roditelja u spolnom odgoju?
Na konferenciji je među ostalim rečeno da su »djeca seksualna bića od rođenja«. Kada bi trebao započeti spolni odgoj i u čemu bi se sastojao?
Formulacija da su »djeca seksualna bića od rođenja« potječe od Alfreda Kinseyja koji je tvrdio da djeca već od rođenja uživaju u seksu i to je »dokazivao« organiziranim zlostavljanjima djece pedesetih godina prošloga stoljeća. Ta velika znanstvena prijevara Kinseyjeva instituta postala je »znanstveni« temelj seksualne revolucije, promiskuiteta, pornografije, pedofilije, homoseksualnoga pokreta, transseksualnosti, a među ostalim i »sveobuhvatne« seksualne edukacije. Cilj je bio, i još uvijek jest, liberalizirati stajališta u društvu kako bi se lakše progurala tzv. seksualna prava – pravo na pobačaj, na promjenu spola, na »istospolni brak i posvajanje djece«, na rodno izjašnjavanje, ozakonjenje pedofilije i sl. Znanstveno i vrijednosno utemeljen spolni odgoj trebao bi biti prirodni dio cjelokupnoga odgojnoga procesa koji se odvija postupno i u skladu s doblju. To se odnosi i na roditeljski odgoj, odgoj u školi i u Crkvi. Najbolje je vrijeme za malo konkretnije razgovore ulazak u pubertet kada djeca postaju zainteresiranija za te teme i kada su najpodložnija upijanju trendova iz medija i okoline. Nažalost, djeca često u tom dijelu odgoja ostanu uskraćena.
Što sve obuhvaća Teen STAR program, gdje je do sada provođen i s kakvim rezultatima?
Teen STAR cjeloviti je program spolnoga odgoja jer obuhvaća sve aspekte osobe: fizički, emocionalni, intelektualni, društveni i duhovni. U Hrvatskoj ga provodimo gotovo trideset godina, od 1995. Radi se o međunarodnom programu prisutnom u tridesetak zemalja svijeta. Utemeljen je na znanstvenim spoznajama i na općeljudskim i kršćanskim vrijednostima. Usklađen je s katoličkim moralnim učenjem, no u vjerski neutralnoj sredini može se provoditi bez specifičnih religijskih sadržaja. Mlade potičemo da promišljaju o svim važnim temama vezanim uz spolnost, kako bi izgradili stajališta za život i donijeli ispravne odluke o ponašanju. Razgovaramo o muškoj i ženskoj spolnosti i plodnosti, stvaranju novoga života, komunikaciji, prijateljstvu, razlikama među spolovima, stajalištima okoline i medija, zaljubljenosti i ljubavi, razlozima ulaska u vezu, značenju spolnoga odnosa, potpuno predanom odnosu (braku), o čistoći gledanja i ponašanja u spolnosti, obezvrjeđivanju spolnosti pornografijom i o mnogo drugih tema. Mlade potičemo da o svim temama razgovaraju i s roditeljima te nudimo i radionice i predavanja za roditelje. Pozitivan utjecaj programa vidi se u boljem znanju o muškom i ženskom spolu, u boljem shvaćanju smisla spolnosti i ljubavi, u promjenama u ponašanju, primjerice pristojnijem ophođenju, rječniku ili odijevanju, te hrabrijem zauzimanju za vlastito mišljenje. Prema istraživanjima Teen STAR-a u svijetu, značajan je njegov utjecaj na odgađanje spolne aktivnosti, pa čak i na prestanak kod prethodno aktivnih, čime je najbolja zaštita od svih posljedica spolnih odnosa u tinejdžerskoj dobi. Dugoročno je poticaj za izgradnju osobnih vrlina i sposobnosti za pravu ljubav i, jednoga dana, brak i obitelj.
Spomenuli ste da ste se, provodeći programe Teen STAR-a i GROZD-a, više puta susreli s izazovima?
Teen STAR prvih smo desetak godina provodili u šezdesetak škola kao izvannastavnu aktivnost, uz suglasnost roditelja i uz preporuku Nacionalnoga katehetskoga ureda HBK-a i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Krajem 2004. godine počeli su napadi na Teen STAR. Na svim su naslovnicama osvanule optužbe da Teen STAR »krši zakon i Ustav«, da je neznanstven, srednjovjekovan i sl. Hajka je pokrenuta jer je prisutnost Teen STAR-a u školama pokvarila plan udruge CESI i čovjeka čije se djelovanje smatra ideološkim predvođenjem tzv. sveobuhvatne seksualne edukacije, Aleksandra Štulhofera (koji se školovao na Kinsey institutu), da svoj program nametnu svima. Uspjeli su proširiti sliku o Teen STAR-u kao »kontroverznom« programu i praktički ga izbaciti iz škola. Protiv mene i Ladislava Ilčića čak su dizali sudske tužbe jer smo navodno pozitivnim govorom o braku diskriminirali istospolne i izvanbračne zajednice. Usprotivili su se i tomu da roditelji biraju programe. Iskorak, Kontra i Ženska mreža u svom su otvorenom pismu Ministarstvu izjavili da se odlučno protive mogućnosti »da roditelji sami, vođeni ideologizacijom ovoga problema, odlučuju između konkurentskih programa«. Ministarstvo je 2006. godine raspisalo natječaj za program zdravstvenoga odgoja, koji je osim dijela o seksualnosti trebao sadržavati i područje sprečavanja ovisnosti i nasilja, zdravoga načina života i komunikacije. Među 13 ponuđača najboljim je proglašen program udruge Glas roditelja za djecu – GROZD, koju smo tada osnovali, i angažirali 22 vrhunska stručnjaka iz svih traženih područja. Program su u medijima napale organizacije lijevoliberalnoga predznaka, najviše zbog dijela koji se odnosi na spolnost. Protivnici su osnovali građansku koaliciju »Stop rizičnom spolnom odgoju« koja je bila glasna u medijima, no u stvarnosti je prikupila samo nešto više od dvjesto potpisa. GROZD je pak dobio potporu 40 000 roditelja i ostalih građana, no o tome se nije moglo čuti u medijima. Dobio je potporu i svih većih vjerskih zajednica, ne samo Katoličke Crkve. Načela GROZD-a poduprlo je i 255 hrvatskih akademika i doktora znanosti Izjavom o zdravstvenom odgoju. Unatoč svoj toj potpori, Ministarstvo je jedva dopustilo eksperimentalnu provedbu zdravstvenoga odgoja u kojoj su roditelji mogli birati između programa GROZD-a i programa drugoplasiranoga Foruma za slobodu odgoja. Usprkos lošoj medijskoj slici, gotovo 90 posto roditelja izabralo je GROZD-ov program, s čime se protivnička strana nije htjela pomiriti. Udruga CESI je uz pomoć međunarodnih proabortivnih organizacija Interights i Center for Reproductive Rights 2008. godine digla tužbu protiv Republike Hrvatske pri Vijeću Europe zbog uvođenja programa GROZD-a i Teen STAR-a u škole. Premda je ta tužba u potpunosti odbačena nekoliko godina kasnije, Ministarstvo je zbog pritiska lijevoliberalnoga lobija odustalo od uvođenja zdravstvenoga odgoja, a ujedno od mogućnosti da roditelji biraju između više programa.
Novi pokušaj uvođenja »sveobuhvatne seksualne edukacije« dogodio se 2012. godine programom zdravstvenoga odgoja koji je tadašnja vlada htjela nametnuti svim učenicima u Hrvatskoj. Iza toga programa, barem što se tiče dijela o spolnosti, opet je stajala udruga CESI, zatim Queer Zagreb, B.a.B.e, Ženska soba i sl. te spomenuti Štulhofer. Zbog mnogih spornih elemenata u programu, poput uvođenja roda i homoseksualne propagande, kao i elemenata pedofilije u preporučenoj literaturi, došlo je do pobune roditelja i javnosti diljem Hrvatske. Udruga GROZD podigla je i dobila tužbu protiv toga programa pri Ustavnom sudu. Premda se taj program još neko vrijeme zadržao u dijelu škola, nije trajno zaživio.
Koja je uloga duhovnosti i vjere u odgoju za ispravno poimanje spolnosti?
Plakatom »Svećenik ili nastavnik« i snebivanjem da učenici o spolnosti uče na vjeronauku CESI i njihovi istomišljenici poručuju da Crkva nema pravo glasa o spolnosti. Nažalost, Crkva i samu sebe dosta isključuje iz te problematike i ne prati dovoljno današnje pastoralne potrebe na području spolnosti i pravodobne priprave za brak i obitelj. Stajališta i pogled na spolnost, naime, formiraju se vrlo rano, već u pubertetu i adolescenciji, a mnogi mladi čuju učenje Crkve tek na zaručničkom tečaju kada su već formirani i imaju ustaljeni način života. U provođenju Teen STAR-a s mnogim župama imamo jako dobru suradnju i lijepe primjere otvorenosti za uključivanje laika, naših educiranih voditelja, u rad s mladima, kao i dugogodišnju, već uhodanu suradnju s Nadbiskupijskim pastoralnim institutom u Zagrebu u kojem održavamo edukacije. I u mnogim drugim dijelovima Hrvatske ostvarili smo uspješne edukacije i provođenje programa. Ipak, moglo bi se i trebalo mnogo više, pri čemu mislim i na svećenike i na laike. Na najviše sluha o potrebi Teen STAR-a nailazimo kod samih roditelja koji ne bježe od realnosti odgoja.
