Dio hrvatskoga turističkoga potencijala svakako je i ribarstvo jer i autohtona riba ulovljena u hrvatskim vodama, posebno u Jadranu, pridonosi hrvatskoj prepoznatljivosti. Zato čudi da se hrvatski profesionalni ribari sve više suočavaju s teškoćama i ograničenjima, koje osim skupoće goriva prati i sve veća cijena kako alata tako i koća. Dugogodišnji profesionalni koćar Joško Pedišić iz Banja na otoku Pašmanu uz gospodarsko koćarenje bavi se i turističkim koćarima.
»Gledajući kao dječak djeda Ljuba kao maloga ribara s mrežama te kao 12-godišnjak oca Vlatka kao profesionalnoga koćara, uvidio sam da je ribarstvo kruh sa sedam kora te sam odlučio ne baviti se tim teškim poslom. Ali život je htio da se bavim upravo onim od čega sam bježao kao dječak«, rekao je Pedišić. »Završio sam srednju elektrotehničku školu u Zadru i čekajući posao u struci odlučio sam 1989. privremeno se zaposliti u ‘Jadran ribolovu’ iz Splita, tada najmoćnijoj ribarskoj tvrtki na Jadranu, gdje sam za nepune tri godine postao zapovjednik koćarice ‘Jadran tri’.« Godine 1994. otkupio je brod od »Jadran ribolova«, koji se i danas nalazi u njegovu vlasništvu.
Obnaša niz funkcija: predsjednik je ribarske zadruge »Zadar«, predsjednik »FLAG Losture«, voditelj Koordinacije koćara Hrvatske te jedan od pionira ribolovnoga turizma na koćarskom brodu, čime se bavi od 2011. godine. Uspoređujući ribarstvo sa sigurnim ulovom »iz evanđelja« i s avanturizmom oko ulova, rekao je da je istina uvijek negdje između. »Kad nam je najbolji ulov, a to su zimski mjeseci, mi ribari moramo misliti na razdoblje lošega ulova, a to su ljetni mjeseci, tako da bi nam više priličila biblijska usporedba sa sedam dobrih i sedam loših godina.«
Navodi da je danas koćarima sve teže, počevši od poskupljenja goriva i drugih ulaznih troškova koji, kako je rekao, čine koćarenje nikad težim u povijesti. »To će neizbježno dovesti do propasti nekih mojih kolega koji ne će biti u stanju prebroditi učestale krize koje nas danas prate, poput korone, rata i poskupljenja. Nove propise donesene na zahtjev regulative EU-a, koji reguliraju sljedivost ulova i legalnost poslovanja, uvelike smo pozdravljali u nadi da će se suzbiti ilegalni ulov i ukloniti nelegalnu konkurenciju profesionalnim ribarima u lancima prodaje. No sada je slučaj da se inspekcijski nadzor uglavnom bavi banalnim pogrješkama profesionalnih ribara te ih po toj osnovi drastično kažnjavaju. Istodobno pravi prekršitelji, koji npr. rade u zabranjenim zonama, raznim smicalicama izbjegavaju bilo kakvo kažnjavanje.«
Unatoč dugogodišnjemu iskustvu, ističe da mu nije poznato koliko je hrvatsko more bogato ribom i smatra da se treba osloniti na znanost koja otvara vrata za suradnju s koćarima. »Treba očuvati resurse za buduće generacije. Na tržištu ribe još se oslanjamo na izvoz jer hrvatsko tržište nije dovoljno razvijeno. No zahvaljujući turizmu, sve je bolji plasman naše ribe u Hrvatskoj, a još samo da potaknemo hrvatske građane da povećaju potrošnju ribe.«
Navodi da država u sadašnjoj situaciji pomaže ribarima preko Ministarstva poljoprivrede, ali dinamika dolaska te pomoći toliko je spora da bi u iščekivanju mnogi mogli propasti. »Od ribarstva u Hrvatskoj žive desetci tisuća ljudi jer uz ribare na ribarskim brodovima cijeli niz ljudi ostvaruje prihode od ribarstva, kao što su prijevoznici, skladištari, trgovci, prodavači. Ne smijemo u tom lancu zaboraviti ni brodogradilišta, opskrbu repromaterijalima i drugo. Problemi su nastali ulaskom u EU, to jest pregovorima za što brži ulazak pa su zanemareni tradicionalni alati, koji su nepovratno izgubljeni, unatoč nekim sadašnjim pokušajima.«
Ribarstvo nije izuzeto od uvozničkoga lobija, pogotovo kad se po trgovačkim lancima promiče smrznuta riba. »Nije sporno samo to što se trgovci koriste smicalicama, kao kad na proizvodu od jednoga kilograma tek sitnim slovima označe da je neto 650 grama, stvarajući tako privid jeftinijega proizvoda. U stvarnosti je proizvod skuplji i, jasno, nekvalitetniji. Također, kad ministarstvo odluči povući određeni nekvalitetan uvozni proizvod, ono uz oznaku i specifikaciju toga proizvoda stavi sliku naše svježe ribe tako da naprave medvjeđu uslugu hrvatskim ribarima.«
Upozorio je da je komplicirano hrvatskomu potrošaču prepoznati hrvatski proizvod jer i većina hrvatske ribe ima oznaku »ulovljeno u EU«, a potrošačima malo znači oznaka GSA 17-18 i ne moraju znati da se ona odnosi na Jadransko more. »Nadamo se da ćemo dobiti dodatnu oznaku koja će promicati hrvatsku ribu i biti jednostavno prepoznatljiva našemu potrošaču. Sve institucije mogu pomoći u promociji potrošnje naše ribe, smatra Pedišić, te iznosi prijedlog: »I Crkva bi za vrijeme posta mogla umjesto bakalara upućivati na našega oslića koji je iz iste porodice kao i bakalar, ali je ukusniji.«
Kad je već spomenuo Crkvu, upitan da kaže kako vidi odnos vjere i ribarstva, rekao je da su »oduvijek povezani jer ribolov prati vjera da će ribar nešto uloviti«. »Ribari su na pučini često prepušteni sami sebi i vjeri da će im u teškom trenutku na moru, koje zna biti nemilosrdno, jedino pomoći svetci zaštitnici, a posebno sv. Nikola, u kojega se uzdamo da će nam pomoći u svim iskušenjima. Osobno se najviše molim Majci Božjoj, koja me prati od moga Banja do Primoštena, gdje se štuje 10. svibnja. Kad sam u nevolji, obraćam se – komu drugomu nego Majci.«
