ISTARSKI, MEĐIMURSKI I ZAGORSKI KARITATIVAC MARKO BILIĆ »Ljubav je jedina vrijedna žrtve«

Marko Bilić služenje je Bogu nakon Pule i Međimurja nastavio u Zaboku, u župi sv. Jelene Križarice gdje djeluje kao ministrant i čitač, a usto je i izvanredni djelitelj pričesti
Kako je kateheta, karitativac i izvanredni djelitelj pričesti Marko Bilić iz Istre došao na hrvatski sjever

Marko Bilić, voditelj župnoga Caritasa u Zaboku i izvanredni djelitelj pričesti, rođen je 20. kolovoza 1985. u Puli, gdje je završio osnovnu školu i srednju Tehničku školu Pula, smjer geodetski tehničar, a potom u Rijeci, na Teološkom fakultetu, Školu za suradnike u župnoj katehezi. Kasnije ga je život odveo u Međimurje, a 2013. godine doselio se u Zabok, gdje i danas živi sa svojom obitelju.

Život je započeo rodivši se tri mjeseca prije termina, a to što je danas dobro zahvaljuje požrtvovnim roditeljima Žarku (krštenu kao Josip) i Gracijeli te sestri Maši, ali i baki Ani.

Makovac i župni suradnik

»Moj prvi susret s ministriranjem bio je u župi sv. Pavla u Puli. Tada sam imao osam godina i na to sam se odlučio na poticaj svoje babe Ane. Moji su roditelji vjernici, crkveno vjenčani 1977. godine, ali nisu redovito odlazili na misu. Svejedno su sestru i mene poticali na odlazak u crkvu i s radošću su prihvatili moje ministriranje. Sjećam se da me moja sestra Maša kao mlađega brata vodila na mise. Tako je bilo i jedne nedjelje kada sam, odlazeći u crkvu, zaostao iza nje pa potom neopreznim pretrčavanjem preko ceste podletio pod automobil i završio s ozljedama u bolnici, gdje me posjetio i župnik donijevši mi Mali koncil MAK. Taj župnik bio je izvanredan čovjek i svećenik, Marcel Krebel. S godinama se naša suradnja produbila i mons. Krebelu bio sam desna ruka. U crkvi sam bio ministrant, čitač, vodio župnu katehezu i pomagao u administrativnim poslovima župe. On me uputio u Rijeku u Školu za suradnike u župnoj katehezi. U mene je usadio ljubav prema Bogu i Crkvi svojom pojavom i svojim primjerom. Osim župnika bio mi je i prijatelj s kojim sam provodio dosta slobodnoga vremena. Mojim je roditeljima to bilo vrlo drago jer su ga poznavali i znali su mi reći: ‘Samo ti slušaj svoga Krebela’«, rekao je te istaknuo i svećenika Milana Mužinu koji mu je godinama bio ispovjednik i osoba za razgovor. »Po njegovoj sam preporuci dobio i kanonski mandat za predavanje katoličkoga vjeronauka u OŠ Fažana kao zamjena za kolegicu na dugotrajnom bolovanju. Naša suradnja nastavila se i danas jer često boravim u Puli i rado dođem u rodnu župu u kojoj je preč. Mužina sada župnik. Rado zahvaljujem i prijatelju dr. Andreju Angeliniju, sadašnjemu ravnatelju OB-a Pula, ali i dugogodišnjemu suradniku, zatim župnicima u župi sv. Pavla koji su me strpljivo podučavali u mnogim provedenim aktivnostima, važnim za liturgijsko-pastoralno djelovanje jedne župe – poput uređenja oltara, božićnoga i uskrsnoga ukrašavanja crkve i slično.«

Međimurski zet

»Bio sam u trećem srednje kada sam upoznao svoju buduću suprugu Nadu, rodom iz Međimurja. Ona je u Pulu došla studirati i živjela je veoma blizu mene pa smo se nedjeljom viđali na misama u crkvi sv. Pavla. Pridružila se župnomu zboru, a ponekad je i čitala misna čitanja. Vezu smo započeli početkom 2003. godine. Nakon nešto više od tri godine naša je veza došla na tešku kušnju. Moja se djevojka teško razboljela od maligne bolesti. Bio je to šok ponajprije za nju i njezinu obitelj, ali i za mene.

»Moj prvi susret s ministriranjem bio je u župi sv. Pavla u Puli. Tada sam imao osam godina i na to sam se odlučio na poticaj svoje babe Ane

Svakakva pitanja prolazila su mi glavom, ali jedna rečenica mojega župnika Krebela ostala mi je u dubokom sjećanju: ‘Marko, lako je voljeti kada je glatko, treba voljeti kada dođe križ.’ Pred njom je bila godina liječenja i neizvjesna budućnost, ali zahvaljujući dragomu Bogu i liječnicima KBC-a Zagreb, izliječila se i svoje studiranje privela kraju. Pred nama je tada bila velika životna odluka jer smo živjeli 400 km udaljeni jedno od drugoga. ‘Marko, u životu sam moraš odlučiti kojim ćeš putom ići, ali, zapamti, ljubav je jedina vrijedna žrtve’, riječi su mons. Krebela. Odluka o preseljenju u Međimurje nije bila laka, a posebno je teško bilo mojim roditeljima, koji su me poduprli u mojoj odluci. Nedugo nakon preseljenja Nada i ja vjenčali smo se na blagdan svetoga Roka 2008. godine i tako sam postao ‘međimurski zet’. Nadini roditelji Dragutin i Irena prihvatili su me kao člana obitelji i između nas oduvijek je bio, kao i danas, otvoren odnos pun poštovanja i međusobnoga razumijevanja. Nadini su roditelji radišni i pošteni ljudi koji su svoje životne križeve, a bilo ih je nažalost mnogo, uvijek predavali Bogu. Irena je bila u službi zvonara, Dragutin župni vijećnik, a Nadina sestra Ivana u službi voditeljice zbora i orguljašice više od dvadeset godina sada pokojnoga Stjepana Markušića, župnika u Macincu. S njim sam također surađivao kao aktivni župni suradnik.«

Kćerkicu dočekali u Zaboku

»Dvije godine kasnije Nada i ja kupili smo vlastitu nekretninu u predgrađu Čakovca u naselju Savska Ves. S obzirom na moje dugogodišnje služenje Crkvi, stavio sam se na raspolaganje tamošnjemu župniku vlč. Branku Sajkoviću i ubrzo postao jedan od užih župnih suradnika. Na inicijativu nas nekolicine aktivnih župljana, potaknuli smo vlč. Branka da se u župi Marije Pomoćnice Strahoninec, kojoj pripada i naselje Savka Ves, osnuje župni Caritas. Dekretom varaždinskoga biskupa Josipa Mrzljaka osnovan je župni Caritas, a ja sam imenovan njegovim prvim voditeljem. Taj župni Caritas i danas je aktivan te provodi niz akcija.

Sve vrijeme našega zajedničkoga života u Međimurju radio sam u svojoj primarnoj struci u Područnom uredu za katastar Čakovec kao geodetski tehničar, gdje su me kolege lijepo prihvatili. S druge pak strane moja supruga, inače akademska glazbenica – profesorica harmonike, svakodnevno je putovala vlakom u Zabok na posao. Budući da nije bilo naznaka da bi supruga mogla dobiti posao bliže mjestu stanovanja, odlučio sam tražiti premještaj u Državnu geodetsku upravu u Zagreb jer je udaljenost manja, a povezanost između Zagreba i Zaboka bolja. U Državnoj geodetskoj upravi počeo sam raditi 2013. godine, kada smo se preselili u Zabok, a nakon pet godina dobio sam premještaj u Odjel za katastar nekretnina Zabok, gdje i danas radim. U Zaboku smo izgradili obiteljsku kuću. Nakon godina iščekivanja i molitve, a po zagovoru svete Rite, svetice nemogućega, Bog je uslišao naše molitve i darovao nam 2019. godine kćer Martu.«

Caritasova perjanica

»Moje služenje Bogu nastavilo se i u Zaboku. U župi sv. Jelene Križarice Zabok upoznao sam župnika Marijana Culjaka, ugodna sugovornika, vrsna propovjednika i omiljena župnika među pukom. U zabočkoj župi u službi sam ministranta i čitača, a najveća čast ukazana mi je time što sam na preporuku vlč. Culjaka imenovan izvanrednim djeliteljem pričesti. Godine 2020. povjerena mi je služba voditelja Caritasa župe sv. Jelene Križarice u Zaboku. Odlaskom vlč. Culjaka i privremenoga upravitelja vlč. Tomislava Šaguda zabočka župa dobiva mladoga, odlučnoga, odmjerenoga, sposobnoga župnika Branka Riseka. Svećenika koji je imao hrabrosti uhvatiti se u koštac s temeljitom obnovom crkve stradale u potresu. Vlč. Risek zadržao me u službama i lijepo surađujemo. Sve je to naposljetku urodilo i jednim velikim priznanjem za naš rad povodom 90. obljetnice osnutka Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.«

Razborito u molitvene zajednice
Mislim da treba oprezno promišljati o raznim molitvenim zajednicama koje vode vjernici laici kako se ne bi dogodio odmak od Krista, a pozornost se usmjerila na njih same. Stoga je zadaća svećenika da mudrošću, danom od Duha Svetoga, razabire što je ispravno i u skladu s naukom Crkve, a što nije. Nama vjernicima laicima zadaća je moliti da nam dragi Bog podari dovoljno svetih svećenika da vode Crkvu, izvan koje nema spasenja jer joj je glava Krist, naš spasitelj.