Dr. Gavin D’Costa, profesor međureligijskoga dijaloga
na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu
Na nedjeljnom Angelusu 15. listopada papa Franjo izrazio je svoju zabrinutost zbog rata između Izraela i Hamasa. Počeo je s dubokom porukom, upozorivši na ono što je loše: Rat je uvijek »poraz«. S pravom je pozvao da se humanitarnih načela moraju pridržavati sve uključene strane. Kada je dodao »posebno u Gazi«, bio je u opasnosti da minimizira ono što se dogodilo u južnom Izraelu, iako je četiri dana ranije Papa opravdao pravo Izraela da se brani i pozvao na hitno oslobađanje svih talaca koje je uzeo Hamas.
Smatram da bi odgovor svakoga katolika koji promatra razvoj događaja trebao biti plač. Gledati krvoproliće i pokolj u izraelskom kibucu Kfar Aza, gdje je Hamas ubio nedužne ljude, ili gledati mrtva tijela malene djece kako se iznose iz zgrada u gradu Gazi nakon izraelskih zračnih napada – traumatično je, zastrašujuće i tragično. No nakon plača važno je okrenuti se prema klicama nade, koje su sve krhkije.
Katolička Crkva od Drugoga vatikanskoga koncila 1965. godine prepoznaje i osuđuje tragičnu povijest židovskoga antisemitizma u 4. točki Deklaracije o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama »Nostra aetate«.
Čekala je do 1998. godine da prizna da su neki od njezinih »sinova i kćeri« bili dio toga antisemitizma. Od Drugoga vatikanskoga koncila Crkva poučava da savez koji je Bog sklopio sa židovskim narodom nikada nije opozvan, kako tijekom biblijskih vremena tako i s jednim pravcem njihovih potomaka – rabinskim judaizmom. Drugi pravac potomaka iz biblijskoga Izraela sama je Crkva. U tom smislu postoji poseban odnos i predanost židovskomu narodu, zajedničkomu duhovnomu naslijeđu. S političke strane Sveta Stolica službeno je 1993. godine prihvatila židovsku državu Izrael kao pravni subjekt. Treba napomenuti da 1,9 posto Izraelaca čine kršćani i da nisu svi Izraelci židovi.
Na Drugom vatikanskom koncilu Katolička je Crkva također krenula prema duhovnomu prihvaćanju islama i u 16. točki dogmatske konstitucije o Crkvi »Lumen gentium« naučavala da se muslimani »zajedno s nama klanjaju Bogu jedinomu i milosrdnomu«. Također je priznala antagonističku povijest odnosa između muslimana i kršćana. Politički gledano, od 1948. godine Sveta Stolica dosljedno se zauzimala za prava Palestinaca na domovinu. Palestinci su uglavnom sunitski muslimani. Procjene za palestinske kršćane variraju između 6 i 15 posto. Među palestinskim su kršćanima i utjecajne osobe poput Edwarda Saida, Hannana Ashrawija i novinarke Shireen Abu Akleh koja je ubijena u izbjegličkom kampu Jeninu. Mnogi su Palestinci bili zapanjeni kada su na njezinu sprovodu doznali da je kršćanka. I naravno, 20 posto Izraelaca su Palestinci. Godine 2000. Sveta Stolica razmijenila je diplomatske sporazume s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO), a 2013. formalno je priznala Državu Palestinu.
Katolički odgovor na trenutačni rat trebao bi biti oblikovan suosjećanjem i razumijevanjem prema židovskomu narodu i njegovu pravu na suverenu državu, kao i suosjećanjem i razumijevanjem prema palestinskomu narodu i njegovu pravu na suverenu državu. S obje te skupine katolici imaju duboke duhovne veze – i bolnu prošlost. Katolici bi trebali biti istinski solidarni i s jednima i s drugima; i kritični prema jednima i drugima kada je kritika prikladna. Potonje je teško ispravno postići.
Katolici bi također trebali biti oblikovani socijalnim naukom Crkve u kojem se rat osuđuje jer se rijetko može uskladiti s načelima pravednoga rata; gdje se poštuju prava ljudi da žive sigurno na vlastitom suverenom teritoriju; i ono središnje – primjena pravde na lokalnoj i međunarodnoj razini čini ispravan redoslijed za opće dobro. Isticanje općega dobra duboko nedostaje u ovom ratu. Hamas s Islamskim džihadom i Izrael sada ciljaju na međusobno uništenje. Teško je zamisliti opće dobro u toj jednadžbi. Ponekad se čini da je zaboravljeno opće dobro za Izraelce i Palestince zajedno.
To znači da katolici hodaju po tankoj žici. U političkom svijetu mudre prosudbe o važnim načelima mogu ići u mnogo smjerova. U nastavku govorim osobno.
Prvo, nikada se ne smije podcijeniti uloga Katoličke Crkve kao posrednika i utjecajnoga aktera. Iako je izraelski veleposlanik pri Svetoj Stolici odbio ponudu kardinala državnoga tajnika Pietra Parolina za pomoć u posredovanju u ovoj krizi, Sveta Stolica ima duboke veze s Izraelcima, Palestincima i mnogim drugim zemljama koje imaju interese na Bliskom istoku. Crkva je izgradila odnose s bliskoistočnim većinski muslimanskim zemljama jer tamo postoje neke od najstarijih preživjelih kršćanskih zajednica. Doduše, Izraelci na Crkvu gledaju s određenom sumnjom, a posebno vjerski nacionalisti u Netanyahuovoj vladi koji bi Crkvu mogli smatrati ovcom u vučjem odijelu. Sveta Stolica ima krhke odnose s Kinom, Rusijom i Iranom – svi su protivnici SAD-a i njegove potpore Izraelu. No i u tom pogledu UN ima slične teškoće. Katolička Crkva ima ulogu u postizanju mira u toj regiji.
Drugo, katolici bi trebali podupirati svaki humanitarni korak usmjeren na ublažavanje patnje nevinih civila u sukobu, bilo da je riječ o Izraelu, Gazi ili Zapadnoj obali.
Povijesno gledano, od 1948. Palestinci su u usporedbi s Izraelom siromašniji po glavi stanovnika. I podatci MMF-a navode da je BDP po stanovniku u Izraelu 55 tisuća dolara u usporedbi s 1250 dolara u Gazi.
Palestinci gotovo nemaju nikakvu vojsku, iako Iran to ispravlja u smislu oružja i financiranja Hamasa; nemaju visokotehnološku ekonomiju ni turističku industriju; nedostaje im stabilno građansko društvo i demokratske strukture, a vlast im je sve više fragmentirana i možda neadekvatno predstavljena.
Zauzimanje humanitarnoga stajališta trebalo bi biti neovisno o složenoj analizi kako se došlo do sadašnje točke u kojoj je to očajnički potrebno. Potrebno je upravo sada. Međutim, ne može se razumjeti što se događa bez ulaska u osporenu povijest uspona Izraela na Bliskom istoku. Ipak, u sadašnjoj krizi s katoličkoga gledišta smatram da postoje dvije ključne polazišne točke. Izrael ima pravo na suverenu državu na teritoriju UN-ova plana podjele iz 1947. te ima pravo na samoobranu. Ta se obrana mora pridržavati humanitarnih načela. Palestinci imaju pravo na suverenu državu. I obje države moraju jedna drugoj jamčiti međusobnu sigurnost. Ako se palestinski legitimni ciljevi za suverenom državom stalno negiraju i uskraćuju, može se razumjeti uzavrela ogorčenost i bijes koji će uslijediti.
Treće, dugoročno gledano potrebna je pomoć u rješavanju uvjeta koji uzrokuju rat koji sada vidimo. To će uključivati neugodne kritike prema Palestincima i Izraelcima – i podsjećanje da je jedino dugoročno rješenje pravedno rješenje za obje strane. Sveta se Stolica ispravno ne upušta u »politiku kritike« – iako to ne vide svi na isti način.
S jedne strane treba kritizirati ilegalna naselja koja podupiru židovski Likud i njegovi vjerski desničarski cionistički koalicijski partneri. Potonji podupiru politike koje ponekad jezivo podsjećaju na Hamas: riješiti se svakoga Palestinca na izraelskom teritoriju, ili ih najbolje podčiniti. Stranke Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha ključne su za Netanyahuovu koaliciju – i obje promiču takve politike. Ben-Gvirova stranka »Židovska moć« ima predstavnike kojima je izraelski Visoki sud 2019. godine zabranio da se kandidiraju na izborima za Kneset zbog rasizma. Izraelski vlastiti dugoročni interesi služe političkomu rješenju. Sama vojna moć ima nestabilan vijek trajanja.
S druge strane treba upozoriti na nedostatak demokratskih izbora za Palestince, dobro poznatu unutarnju korupciju Fataha i opasne ideologije Hamasa i Islamskoga džihada.
