U središtu kršćanskoga života uvijek bi trebao biti nutarnji stav, odnosno stav srca s kojim se vjernik ophodi prema Bogu, a onda i prema bližnjemu. Čista nutrina ključ je svake vjerničke prakse. Iz toga razloga ove nedjelje Isus u pouci govori upravo o stvarnosti darivanja srca, odnosno darivanja cijele svoje osobe Bogu i bližnjemu.
Protagonisti evanđeoskoga ulomka su pismoznanci, bogati ljudi i jedna neznana udovica. Tekst započinje prvotno snažnom osudom pismoznanaca, a potom prikazom bogataša i udovice koji daju darove u hramsku riznicu. Valja stoga prvotno promotriti prvu scenu te iz nje nastojati izvući duhovne poruke za život u svakidašnjici.
Prva evanđeoska scena orijentirana je oko prikaza Isusa koji u pouci narodu iznosi osudu pismoznancima kao onima koji su bili vrlo upućeni u Božji zakon. Osuđuje ih zbog njihove žudnje za prvim sjedalima u sinagogama i pozdravima na trgovima, a s druge strane zbog zanemarivanja kuće udovičke. Prva osuda, kao i druga, vjerojatno dolazi iz razloga što su se svojom službom oni koristili da bi izgrađivali što snažniji socijalni status, odnosno etablirali se u društvu, zanemarivši pri tome izgradnju osobnoga odnosa s Bogom.
Njihov je krimen dakle u upotrebi znanja i ovlasti na svoju osobnu korist, bez izgradnje naroda Božjega.
Poznavati Pisma, a drugima ne iznositi blago koje se u njemu nalazi nema velikoga smisla. Pismo tako postaje instrument za osobnu korist, a pri tome ne izgrađuje i ne učvršćuje zajednicu vjernika. Ono se tada naviješta reda radi, ali ne da bi se ušlo u njegovu dubinu i došlo do istinske preobrazbe svoje osobe. Upravo je iz toga razloga i pokojni papa Benedikt XVI. u svojoj apostolskoj pobudnici »Verbum Domini«, a na jednak način i papa Franjo u enciklici »Evangelii gaudium«, naglasio da je Pismo performativni govor, tj. govor koji ima moć preobražavati ljudsku osobu. No do takvoga stajališta prema Pismu dolazi se istinskom kontemplacijom i meditacijom koja polazi od molitve nad Pismom. Tada ono zadobiva istinsku moć da bude snaga koja preobražava ljudske živote.
Druga evanđeoska scena usmjerena je na prikaz ubacivanja darova u hramsku riznicu. Isus promatra kako jedni ubacuju mnogo te ih naziva bogatašima. Ipak njihova velika količina novca nije izraz dara njihove cijele osobe jer ono što daruju, daruju od svojega suviška. Ponovno se kao i u prvoj sceni želi dati kritika onima koji se u odnos s Bogom žele uključiti na površan način, odnosno tek vanjskim znakovima svoje pobožnosti, a ne ponirući u dublji odnos s Bogom.
Razlog za takvo činjenje leži u djelomičnom ulasku u odnos s Bogom umjesto istinski, cijelim svojim bićem, iz srca.
S druge strane svoj dar prilazi darovati i neznana udovica. Ona daruje tek dva novčića (jedan kvadrant). Oni koji isti čin promatraju na način vanjskih radnja, tj. mjereći količinu njezina dara vrijednošću novca koji daje u tom prizoru, ne vide nešto veliko. Jer njihovo je oko naučilo na veći dar. No njihovo mjerenje dara polazi od materijalne provjerljivosti dara. Krist takav mali dar pak sa svoje strane gleda kao nešto veliko te je to i pohvalio. Kako je to moguće? Samo iz jednoga razloga. Krist je sposoban u njezinu daru vidjeti dar njezine cijele osobe, odnosno ono što ona istinski jest. Ona tako u svojem na materijalan način malom daru daruje cijelu sebe. Drugim riječima – ona je sav njezin dar. U njezinu malom daru Kristovo srce vidi njezinu cijelu osobu koja se ponizno prigiba otajstvu Boga te mu želi potpuno pripadati. Koliko je boli tek prisutno u ta dva novčića znano je tek dvjema osobama – Kristu i udovici. Ljudski pogledi sa strane to nisu sposobni procijeniti.
Želeći na kraju sažeti sve do sada rečeno, može se ustvrditi da evanđeoski ulomak ove nedjelje ima nekoliko poruka. Prva je da se istinsko razumijevanje Pisma zadobiva tek u poniznom pristupu, mimo svakoga oblika manipuliranja. Dar spoznanja Pisama daruje sam Bog onima koji se istinski otvaraju shvaćanju svetih riječi, i to cijelom svojom osobom. Oni Pismo shvaćaju kao nešto »beskorisno« jer u njemu ne traže korist za osobni probitak, nego u njemu nalaze hranu za svoj duboki odnos s Bogom na kojem grade svoj život na zemlji.
Druga poruka nedjeljnoga evanđelja jest ujedno ona iz drugoga dijela evanđeoske zgode, a usmjerena je na darivanje cijeloga sebe samomu Bogu. Prikazom donošenja darova u hramsku riznicu koji su bili odraz ljudske brige za ono što je Božje Krist pripovijeda priču o onom što je Bogu istinski milo. Boga tako ne raduje veličina dara na materijalnoj razini jer ako on nije darovan srcem, ne će biti tako velik u Božjim očima. Svaki dar, bio velik ili mal, svoju vrijednost zadobiva prema mjeri ljudskoga odnosa s Bogom u dubini ljudske osobe.
Tako su udovičina dva novčića, ljudskim okom gledano, malen dar u odnosu na veliki bogatašev dar, ali su u Božjim očima istinski velik dar jer Bog takvomu daru pristupa mjereći veličinu ljudskoga srca. Kod udovice su tako dva novčića istinski mjera za cijeli njezin žitak, odnosno za sve ono što ona jest. Tako je njezin dar putokaz i danas svakomu vjerniku, bio bogat ili siromašan, da Bogu daruje prije svega svoje srce (nutrinu), a onda će njegov materijalni dar, kako god bio velik ili malen u ljudskim očima, biti istinski vrijedan u Božjim očima.
