Brojna su znamenja i čudesna djela koja je Isus činio. Ipak valja ustvrditi da ona imaju samo jednu svrhu: prikazati Isusa istinskim Sinom Božjim u snazi Duha Božjega. Iz toga razloga i ove nedjelje liturgija Božje riječi pred vjernike stavlja jedan evanđeoski ulomak koji u svojem središtu ima prikaz Isusova čudesnoga ozdravljenja gluhoga i nijemoga (mucavoga) čovjeka.
Ako si čitatelj toga Markova teksta posvijesti činjenicu da je u Isusovo vrijeme bilo uistinu malo ljudi koji su bili pismeni te sposobni u odnos s Bogom stupiti preko pisane riječi, činjenica da Isus čudesno daruje sluh i govor čovjeku dobiva na još većoj važnosti.
Naime, čuti i razumjeti Božju riječ od presudne je važnosti za život čovjeka. Isto tako treba naglasiti činjenicu da Marko u svojem evanđelju na više mjesta ističe važnost slušanja Božje riječi. Sv. Pavao je ustvrdio da vjera dolazi od slušanja, odnosno od posluha vjere (usp. Rim 10, 17). Sve to daje istinski smisao i težinu Isusovu čudesnomu ozdravljenju gluhoga i nijemoga čovjeka u evanđeoskom odlomku dvadeset i treće nedjelje kroz godinu. Prizor je to nad kojim vrijedi zastati.
Markova duboka teologija
Marko na početku svojega teksta prikazuje Isusa kao onoga koji prolazi poganskim krajevima te se upućuje prema Galileji, odnosno gradovima tzv. Dekapolisa.
Već površan pogled na karte, odnosno geografski itinerarij koji Marko opisuje kako bi čitatelja usmjerio na prikaz Isusova iscjeljenja gluhoga čovjeka, pokazuje da nije tek riječ o pukim biografskim podatcima ili pak prikazu Kristova hodograma.
Razloga za to je više, a onaj najjednostavniji uistinu je nepraktičnost rute koju Krist bira kako bi došao u krajeve u koje se usmjerio. Očito je dakle da je na planu ponovno Markova duboka teologija, a ne tek prikaz povijesnih činjenica u pravom smislu te riječi. Markova je nakana jednostavna: želi prikazati Isusa kao navjestitelja novine Božjega kraljevstva svim narodima, pa i poganskim narodima okolice Tira i Sidona. Na srcu mu je dakle prikaz Krista koji je otvoren za svakoga čovjeka bez obzira na njegovo etničko ili religijsko podrijetlo.
Smisao Krista i njegova života
U ovonedjeljnom ulomku Isusu dovode gluhoga i nijemoga čovjeka ne bi li na njega stavio ruku. Isus čini i više od toga. Svoje prste utiskuje u njegove uši te svojom pljuvačkom dotiče njegov jezik. No čini se da je puno važnije ono što slijedi, a to je izraz: »Effata«, odnosno: »Otvori se.« Te riječi koje su Isusovim suvremenicima mogle zvučati poput kakve magijske formule to ustvari nisu.
Evanđelistu je jednostavno stalo prikazati Krista kao onoga koji svojom autoritarnom riječju čovjeku donosi zdravlje i uključuje ga u život zajednice. To sve pak čini u ime Božje, a ne tek u svoje osobno ime. Njegov pogled prema nebu i uzdah prikaz su njegove istinske povezanosti s Bogom Ocem budući da je smisao prikaza svih Isusovih čuda upravo to: pokazati Isusa kao Božjega poslanika na zemlji.
Davši čovjeku sposobnost slušanja i govora, Isus i njemu i sudionicima toga događaja zapovijeda da o tome nikomu ne govore. Razlog je vrlo vjerojatno Markova teologija mesijanske tajne. Drugim riječima, Marko Krista prikazuje kao istinskoga Mesiju tek u trenutcima njegove smrti i uskrsnuća te svoje suvremenike želi također usmjeriti prema takvomu promatranju Mesije. Mesije koji ne želi biti slavljen zbog svojih čudesnih sila i djela, nego Mesije koji svoju proslavu istinski ostvaruje u trenutcima darivanja života na križu za spas čovječanstva. U protivnom Isusovo djelovanje nema neki veliki smisao jer ga možemo promatrati kao sve ostale putujuće iscjelitelje i čudotvorce kojima nije cilj čovjeka dovesti slušanjem Božje riječi spasenju, nego im sve više produljivati materijalni život. On dakako ima veliku vrijednost, no smisao Krista i njegova života jest usmjeriti čovjeka prema neprolaznomu životu.
Ponizno osluškivanje Kristove riječi
Sve do sada rečeno primijenjeno na praktični život vjernika danas znači da bi vjernički život na zemlji trebao biti prije svega ponizno osluškivanje Kristove riječi u snazi otvaranja Kristovu Duhu. Onomu kojega je vjernik primio u snazi sakramenata.
Nije zgorega prisjetiti se kako je integralni dio obreda krštenja u Katoličkoj Crkvi upravo gesta koju obrednici nazivaju Effata. Svećenik nakon krštenja novokrštenika, polijevajući ga vodom i izgovarajući formu sakramenta krštenja, a potom i mažući ga krizmenim uljem, kršteniku simbolično dotiče uši i usta te kaže: »Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh, a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.« Tim činom prvi se put roditeljima i zajednici vjernika pokazuje da je temelj za istinski odnos s Bogom upravo slušanje Božje riječi i vršenje onoga što iz nje proizlazi za praktičan život u vjeri. Važno je to naglasiti jer se vjernicima tako ističe činjenica da je Krist onaj koji čovjeku daje svoju riječ po kojoj bi istinski trebao živjeti. On je darovatelj istinske slobode i punine života.
Osobito je važno naglasiti da je osluškivanje Kristove riječi od presudne važnosti za izgrađivanje autentične i zdrave vjerničke duhovnosti. Ona bi se uvijek trebala temeljiti prije svega na biblijskom, odnosno Božjem govoru. Moći čuti taj govor te ga u snazi Duha razumjeti istinski je dar na kojem bi vjernik uvijek trebao biti zahvalan.
