Lukin evanđeoski odlomak smjera na susretanje Krista na Galilejskom moru i na osluškivanje onoga što će tamo reći. Luka tekst započinje napomenom da se narod gurao kako bi slušao Kristovu riječ. Ta nekima možda nevažna napomena čini se zapravo temeljem za razumijevanje cjelokupnoga evanđeoskoga odlomka. Koliko god se prosječnomu čitatelju toga odlomka čini da je tek ono što slijedi primarni smisao odlomka (čudesni ulov ribe na Galilejskom jezeru), to ipak nije središnji moment.
Naime, čudesni ulov ribe koji se događa nakon cijele noći bezuspješnoga ribarenja ne događa se na osnovi promjene tehnike ribarenja, nego jer učenici na čelu sa Šimunom žele povjerovati Kristu na riječ i ponovno probati. I to nakon cijele noći bezuspješnoga lova, a riba se lovi po noći, odnosno u osvit dana.
Prije nego što se zađe još dublje u evanđeoski ulomak važno je još nešto uočiti. Krist je u Lukinu tekstu prikazan kao onaj koji propovijeda riječ, ali na lađi. Slikovito rečeno, zasukava rukave kako bi uprljao ruke ribarenjem. Sva njegova propovijed i on osobno nisu teoretičari životnoga prosperiteta. Krist svoju riječ aktualizira svojim rukama i nogama, odnosno cijelom svojom osobom. Takvoj osobi čovjek istinski može povjerovati budući da je Krist u svojoj osobnosti jamstvo istinitosti Boga i njegovih obećanja ljudima. Tako je oslanjanje na Krista kao svjedoka vjere, kako će reći Josef Pieper u jednom svojem eseju o vjeri, jamstvo vjerovanja ljudi.
Čovjek je oduvijek vjerovao prije svega svjedoku vjere, onomu koji vjeru čini živom u svakidašnjici. Vjera tako postaje ne tek oslanjanje na nešto što ne vidimo, nego dapače na ono vidljivo. Tako primjerice vjera konobara u restoranu ili vozača autobusa bivaju istinski prikazane u načinima kako vrše svoj posao, tj. u mjeri u kojoj istinski pošteno i čestito vrše svoja plemenita zanimanja. Na jednak se način to odnosi i na svećenika. I on je pozvan svoju vjeru živjeti ne tek za oltarom dok slavi misu, nego u svim drugim sferama privatnoga i javnoga života. U svemu onome što jest pozvan je biti živa slika Isusa Krista u okvirima svojega života i djelovanja.
Učenici su prihvatili Krista i njegovu riječ o bacanju mreža na drugu stranu, odnosno poziv na ponovni pokušaj ribarenja. Tu i jest prekretnica u tekstu. Učenici su time postali paradigma vjerničkoga odnosa s Bogom koji se temelji prije svega na sposobnosti slušanja onoga što Bog govori te na poniznosti spram Boga koji i danas djeluje u svojoj riječi.
Tek oni koji znaju zastati i u jeku svojih životnih neuspjeha i promašaja osluhnuti što Bog govori u snazi svoje riječi bit će sposobni od životnoga neuspjeha doći do uspjeha. Trenutci su to kada je čovjeku već istinski teško vjerovati da nešto može krenuti nabolje jer su doživjeli već toliko poraza i udaraca. Ipak, evanđeoski ulomak uči: do uspjeha s Bogom dolazi se poniznim priznavanjem svojih krivih koraka te s usmjerenošću na Krista koji se prikazuje kao istinski učitelj životnoga zaokreta i ponovnoga početka.
U toj sposobnosti zaokreta dolazi i do razlike između zrelih i nezrelih ljudi. Razliku čini sposobnost za promjenu, odnosno mijenjanje životnoga smjera. Još jednostavnije, čovjek je trajno pozvan razbijati hridine svoje tvrdoglavosti i krutih životnih uvjerenja koja su često utemeljena na predrasudama i nedovoljnom znanju o pojedinim životnim stvarnostima. Kada je čovjek sposoban zastati i sam sebi pružiti priliku da počne drukčije gledati sebe i svijet oko sebe, može i »ozdraviti«. Jer često je »bolestan« od svojih uvjerenja koja su dijametralno suprotna Bogu koji se u Kristu objavio kao živi i stvarni Bog, a ne ideja i konstrukt ljudske mašte.
Da preokrene smjer života, čovjeku danas najviše priječi duboko uvjerenje da je on toliko grješan te da Bog i on nemaju neke zajedničke crte. Tako se zna čuti da ljudi za sebe kažu da im je teško moliti i ići na misu jer oni su jednostavno loši i to nije za njih. Evanđeoski tekst nekim čudom Šimuna prikazuje upravo takvim. Karakterizira ga kao impulzivnoga i nepovjerljivoga čovjeka koji u prvi mah ne vjeruje Kristu, no srećom vjerovali su drugovi na lađi.
Petar sada, uvjerivši se u istinitost Kristovih riječi potvrđenih lovinom ribe nakon neuspjeha, ipak Krista priznaje Gospodinom, no moli ga da se od njega odmakne. Kristova je pak reakcija važna. On ga ne prekorava, nego kao da istinski razumije svu težinu vjerovanja te ga pridiže i hrabri da ide dalje. Dapače, nakon što se uvjerio u Krista i njegovu snagu poziva ga da upravo iz osobnoga iskustva vjere postane navjestitelj Isusa Krista. To je poziv i put svakoga čovjeka: osobno iskusiti Božju snagu te potom biti njegov autentični svjedok i time živjeti radosnim i smislenim životom. A to je moguće i danas čitanjem Božje riječi i vjerovanjem u njezinu istinitost. Vrijedi pokušati.
