Glas Koncila u broju 14 od 9. travnja 2017. na stranici 30 objavio je tekst o tribini prof. dr. sc. Ivice Raguža. Tema njegova izlaganja bila je »O kršćanskoj krjeposti: vrla žena i vrli muškarac«.
Profesor Raguž među ostalim za kralja Davida kaže da je on istinski i vrli muškarac koji je protulik samoga Isusa Krista, te piše još neke druge pozitivne stvari. Ja se pitam: Kako je to moguće? Još i da bude uzor muškarcima, a uzeo je na silu tuđu ženu i s njom imao spolne odnose. I ne samo to: on je na surov i podmukao način dao ubiti njezina poštenoga muža i svojega vjernoga vojnika. Zašto nije bio ponizan, zašto nije odvratio svoj pogled prije toga okrutnoga zločina? Zbog toga gnjusnoga zločina on, David, ne može biti primjer nikomu, ni nama muškarcima, ni ikomu drugomu, osim zbog kajanja i priznanja grijeha i unatoč kajanju i priznanju grijeha. Jer, Isus Krist se nije tako grješno ponašao, niti je ikoga ubio.
Redoviti čitatelj
Ne ćemo sada ulaziti u razmišljanje niti prenositi i ponavljati tekst profesora Raguža, ali ćemo Vam odmah u uvodu reći da ni u čemu nije pogriješio. Pokušat ćemo Vam to objasniti uz pomoć biblijske teologije i onoga što o kralju Davidu piše Rječnik biblijske teologije. Ponajprije, lik Davida kao čovjeka i kralja toliko je izrazit da on Izraelcima uvijek ostaje pralik Mesije koji se ima roditi iz njegova roda. Od Davida nadalje nositelj saveza s narodom je kralj, kako to piše Ben Sirah na kraju svoga opisa Davidova lika, pa je stoga prijestolje Izraela Davidovo prijestolje, njegove su pobjede navještaj one pobjede koju će Mesija – pun Duha što je počinuo na Jišajevu sinu – odnijeti nad nepravdom: »Pobjedom svoga uskrsnuća Isus će ispuniti obećanja dana Davidu«, o čemu pišu Djela apostolska (Dj 13, 32-37), a povijesti dati njen smisao, kako piše Otkrivenje (Otk 5, 5), pa Rječnik biblijske teologije pita: »Kako je Davidov lik stekao to birano mjesto u povijesti spasenja?«
No ne ostaje samo na pitanju, nego nudi i više odgovora sažetih oko ključnih pojmova kao što su »Božji izabranik« i »junak Izraelov«, te na kraju tumači kako je sam Mesija – sin Davidov.
Što se tiče Božjega izabranika, i sami znamo da je David pozvan od Boga i da je posvećen pomazanjem, da ga Bog sveudilj blagoslivlja, podupire svojom prisutnošću: Bog je s njime pa on uspijeva u svojim pothvatima, od kojih se posebno pamti pobjeda nad Golijatom, kao i druge pobjede u ratovima dok je bio u Šaulovoj službi, ali i onim borbama koje će voditi kao kralj i osloboditelj Izraela. David je poput Mojsija pastir Izraelov, te je baštinio obećanja što ih je Bog dao praotcima. Kada je u borbi s Filistejcima konačno zauzeo Jeruzalem, taj se grad proziva »Davidovim gradom« i postaje prijestolnicom svega Izraela, kamo je uveo kovčeg saveza pa Jeruzalem postaje i svetim gradom.
»Kad ga Bog zove, David se odaziva dubokom privrženošću. Njegova vjera nosi pečat očekivanja Božjeg trenutka; stoga se on čuva da stavi ruku na Šaulov život, čak i kad mu se pruža prilika da se otarasi svoga progonitelja«, piše Rječnik biblijske teologije kada tumači zašto je David »junak Izraelov«. Takvo njegovo držanje govori o tome da se David savršeno prepušta Božjoj volji, da je spreman sve primiti od Boga i nada se da će Gospodin pretvoriti u blagoslov sve ono negativno što mora proživjeti.
No jednako tako znamo i ne smijemo zaboraviti ni činjenice na koje i Vi upozoravate u pismu: i David je imao svoje slabosti. Smatraju ga grubim i podmuklim ratnikom, počinio je teške prijestupe. »U moralnom je pogledu još neotesan: za boravka među Filistejcima ponaša se kao vođa razbojničke družine i toliko je prepreden da Akiš više od godinu dana ništa ne zapaža. Ne mogu se prešutjeti njegovi nesmiljeni ispadi poslije požara Siklaga i u borbi protiv Moaba. Najzad, kad ga obavezuje riječ i ne može poharati sve koji su mu nanijeli zlo, svoje posmrtne osvete povjerava Salomonu«, ističe Rječnik biblijske teologije, koji s druge strane ne propušta istaknuti da je kralj David ipak bio i velikodušan u svom vjernom prijateljstvu prema Jonatanu, u poštovanju što ga iskazuje Šaulu, a imao je i snažno strahopoštovanje pred kovčegom, poštivao je život vojnika, bio je velikodušan i opraštao, a pokazao se i kao »mudar političar koji stječe naklonosti na Šaulovu dvoru i pred starješinama Jude time što ne odobrava Abnerovo ubojstvo i ne osvećuje Išbaalovo umorstvo«.
Psalam 132 pjeva o vezi što je uspostavljena između kovčega, kao znaka Božje prisutnosti, i Davidova potomstva, pa je stoga shvatljiva i važnost koja se pridaje nasljedstvu na Davidovu prijestolju. »Stoga je, kad su se vremena napunila, Krist nazvan ‘sinom Davidovim’«, kao što to piše evanđelist Matej (Mt 1, 1). Isus nije nikada odbio taj mesijanski naslov, no on nije potpuno izražavao misterij njegove osobe. To je razlog da Isus, koji je došao da ispuni obećanja dana Davidu, obznanjuje kako je on veći od Davida: on mu je Gospodin (Mt 22, 42-45). Isus nije samo »sluga David«, pastir naroda Božjega (Ez 34, 23 sl), on je Bog sam koji dolazi pasti i spasiti svoj narod (34, 15 sl): onaj Isus, »izdanak i potomak Davidov«, čiji ponovni dolazak očekuju i dozivlju Duh i Zaručnica, kako piše u Otkrivenju: »’Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.’ I Duh i Zaručnica govore: ‘Dođi!’ I tko ovo čuje, neka rekne: ‘Dođi!’ Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!« (Otk 22, 16-17).
