O jezičnoj deklaraciji, onoj posljednjoj, umjetnoj, naveliko se pisalo. Međutim još uvijek ostaje kao otvoreno pitanje zbog čega se želi nametnuti novi jezični problem. Dr. Ivo Banac dao je svoje mišljenje o tom novom – starom problemu: »Premda autori Deklaracije priznaju postojanje ‘razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama’, što je očito, oni nedvojbeno vide prednost u nedostatku tradicije, kao što je uvijek bio slučaj s jugoslavenskim unitaristima. Zar ne bi bilo lijepo, nadaju se, kad bi ‘naši narodi’ bili prazan list papira, na kojemu bi žreci bez katedre, Snježana Kordić i njena sljedba, mogli ispisati novu, čistu, beskonfliktnu povijest? Zar ne bi bilo zgodno uskliknuti s tvorcem moderne Kine kako su osobitosti i ‘našeg’ naroda ‘siromaštvo i bjelina’: ‘To je naizgled loše, a stvarno je dobro… Na bijelom, čistom listu papira mogu se napisati najnovije i najljepše riječi, mogu se naslikati najnovije i najljepše slike’?«
»Prostor čistog, bijelog i praznog unitarizma uvijek je pogodovao velikosrpskom imperijalizmu. Tako je i danas. Autori Deklaracije možda misle da su se solidno ogradili od svakog prigovora koji bi vukao na neravnopravnost jezika (ili, po njima, varijanti zajedničkog jezika), ali na rubovima njihova bijela papira već gricka gusjenica nepatvorene vukovštine. Tako je prof. Aleksandar Milanović, s Filološkog fakulteta u Beogradu, prije dva mjeseca, još jednom mjerodavno artikulirao uvjerenje kako je Vuk Karadžić bio u pravu kad je rekao ‘kako smatra da su svi Srbi štokavci, i da su svi štokavci Srbi’, te da je takvo stajalište bilo posve u skladu s tumačenjem europskog romantizma ‘da se čitava duhovna i materijalna kultura jednog naroda ostvaruje u jeziku’. Štoviše, po istom gospodinu, u 20. stoljeću konfesionalni je kriterij, nažalost, pobijedio lingvistički u razgraničenju naroda i nacija, ‘pa danas govorimo o Srbima tj. pravoslavcima, Hrvatima tj. katolicima i Bošnjacima tj. muslimanima’. Milanović smatra kako ‘nastajanje novih nacija i novih političkih jezika iz srpskog etničkog i jezičnog korpusa’ nije zaustavljen proces. Stoga je Karadžićevo načelo još uvijek ‘podsticajno’ (Politika, 13. veljače).« O jeziku će se još dugo govoriti, posebno o deklaraciji koja je unijela nemir, što uvelike otvara nova pitanja u novim – starim odnosima.
Godinama su tajne službe vodile politiku koja je bila samo za »posvećene«, dok drugi nisu imali pristupa svojim dosjeima. Marina Karlović Sabolić piše o međunarodnom etičkom kodeksu arhivista.
Naime, poznato je da arhivisti poštuju i slobodu pristupa i privatnost pojedinca, tj. oni moraju poštovati privatni život osoba koje su stvorile zapise, kao i onih na koje se zapisi odnose, posebice kad te osobe nemaju utjecaja na odluke o uporabi i raspolaganju gradivom. O tome govori Dražen Kušen, predsjednik Hrvatskoga arhivističkoga društva, koji je komentirao činjenicu da osobe koje žele vidjeti dosjee koje su o njima napravile tajne službe bivše Jugoslavije moraju potpisati po mnogima apsurdnu izjavu o tome da će sadržaj dosjea ostati – tajnom. Iz perspektive više desetljeća negiranja i skrivanja istine u Hrvatskoj je to svakako teško prihvatiti. Kušen smatra da je uskraćivanje kopiranja dokumenata loša praksa koju svakako treba promijeniti. Tako ni uskrata kopiranja ili obvezivanje korisnika na čuvanje tajnosti ne ide za zaštitu članova represivnoga aparata ili za zaštitu cijeloga toga sustava, nego za zaštitu osobnih podataka kao takvih. Ako se stvar promatra samo iz perspektive Zakona o zaštiti osobnih podataka koji je na snazi, podatci o drugim osobama iz toga dosjea uživaju zakonsku zaštitu od proizvoljnoga iznošenja u javnosti, neovisno o tome je li riječ o mogućim drugim žrtvama koje se u dosjeu spominju ili o osobama iz redova političkoga i represivnoga aparata, tumači Kušen, napominjući da takvu vrstu zaštite osobnih podataka mogu i trebaju promijeniti tek nove zakonske odredbe koje su u pripremi. Politička i ideološka represija nad povijesnom istinom i nadalje izaziva prijepore jer samo istina oslobađa i s njom se treba suočiti. Otvaranje zatvorenih i zataškavanih stranica povijesti Jugoslavije u svim fazama njezina režima koji je u Hrvatskoj prouzročio teške kulturne, sociološke, političke i gospodarske posljedice nužno je za novi korak nacije koji više neće biti opterećen verigama mračnih tajna. To je potrebno i radi povijesnoga artikuliranja političke odgovornosti za represiju nad hrvatskim narodom i hrvatskim identitetom općenito u zemlji i u inozemstvu u tom razdoblju, smatra Kušen.
O ovisnostima, posebno o prekomjernoj uporabi tehnologije, piše Andrea Bratić. »Djeca vole gledati u ekrane. Jasno je kao dan. Vole i povlačenje prstima lijevo-desno po ekranima osjetljivima na dodir. Sve ranije usvajaju kako koristiti najnoviju tehnologiju, a uskoro će, predviđa se, koristiti i naočale za virtualnu stvarnost. Stručnjaci su složni: tehnologija da, ali umjereno i pod nadzorom.« Autorica navodi i da prema istraživanju iz 2015. godine djeca u Velikoj Britaniji između pet i šest godina u prosjeku provedu šest i pol sati dnevno gledajući u ekran, za razliku od tri sata dnevno koliko su gledali 1995. godine. Zna se da je to previše, ali je pitanje koliko je dovoljno? Na to pitanje nitko nema točan odgovor. U studenom prošle godine američka akademija pedijatara reducirala je maksimum preporučenoga vremena za djecu pred ekranima do pete godine na svega jedan sat dnevno. Djeca mlađa od osamnaest mjeseci, savjetovali su, trebala bi izbjegavati sve digitalne medije. Ali to je lakše reći nego učiniti. Milijunima djece nježan plavi sjaj pametnih telefona i tableta postali su fiksacija ranoga djetinjstva. Koliko su puta roditelji i sami posegnuli za tim najlakšim načinom smirivanja djeteta. Da dijete dovrši jelo, da prestane plakati, da pogleda crtić ili da se umiri kad roditelj treba samo malo reda i tišine, a to je često – zaključila je autorica teksta.
Danas se može govoriti o ljudima koji su potpali pod ovisnost o alkoholu, drogi, tetoviranju, o spolnim zastranjenjima, pandemiji nasilja, jelu i piću, putovanjima, modi, eksperimentiranju u mnogočemu. O tome piše župnik Marijan Jelenić u knjizi »Pomazani duhom« u izdanju Župnoga ureda Vodnjan i Zaklade »Don Bosco«. Evo barem jedne ovisnosti koju autor navodi, a to je teror tijela: »Platon kaže: ‘Lijepo je što je dobro’, a latinski pisac Seneka: ‘Ljepota je proporcionalnost tijela koja se ne može svesti samo na tijelo.’ Mahatma Gandhi kaže: ‘Prava je ljepota čistoća srca… ljepota žene nije u oblačenju i frizuri… nego u očima u kojima se nalaze vrata srca… mjesto gdje prebiva tip ljubav.’ Svako je vrijeme stvaralo tip žene prema kojem su se oblikovale uz nevjerojatne žrtve. U 21. st. stvoren je kult tijela, tjelesne ljepote i vanjskoga izgleda, čemu se daje veća važnost nego moralnim i intelektualnim kvalitetama. Danas vlada bolesni interes za tijelo umjesto za osobu, onoga koji se pod tijelom nalazi: tip žene koju stvaraju mediji prema izgledu modistica treba biti uska, mršava, nedostižan je u prirodnom načinu života. Žene su se u svim vremenima zbog (ljepote) prema zadanim modelima trapile do iznemoglosti. Danas je načelo ‘što mršavija, to privlačnija i uspješnija’. To je štetno za zdravlje tijela i duše. Žena je u neprestanom teroru. Posebno šteti djevojkama u razvoju. Prisilno podešavanje tijela uz stroge dijete, odbijanje hrane, ženu razapinje užasom. Sada se panično širi moda kirurškoga dograđivanja izgleda tijela, do presađivanja obrva, grudi, usana… Ruska modistica Valerija L. potrošila je 800 tisuća dolara na ‘proljepšavanje’. Samo se u Italiji na ljepotu troši godišnje 20 milijardi eura. Žrtvovanje sebe prema medijskim modelima je, prema sudu psihijatara, postupno samoubojstvo. A neki izričito kažu da je današnja moda nova muška ofenziva protiv žena, jer ih hoće spriječiti u sve većem društvenom napredovanju i stvoriti novi biznis na ženskoj lakovjernosti u čežnji za ljepotom. Psihoterapeutkinja Nicole Janigro kaže: ‘Dorađivanje tijela prema medijskim modelima nespojivo je sa stvarnim životom.’ Francuska književnica i profesorica na Sveučilištu u Parizu Slaude Habib: ‘Djevojke se stalno ponizuju pokazujući im u medijima i na internetu model žene koji je u stvarnosti nedostižan.’ A teolog Giulene Zanchi kaže: ‘Opredjeljenje je današnjega društva stvaranje nezadovoljstva, svijet danas umjesto budućnosti i nade nudi trenutačni užitak koji prolazi i ostavlja pustoš. U sklopu terora ljepote danas se razvija sport koji je po sebi i zdrav, ali ga se često svodi na kult tijela. Žensko se tijelo i na modnim pistama i na modnim stadionima nažalost danas u panseksualnoj revoluciji nudi kao potrošna roba.’«
