Među prvacima hrvatske etnologije nezaobilazno je ime svećenika i profesora Aleksandra Gahsa.
Rođen je u Požegi 10. srpnja 1891. Nakon završene gimnazije 1910. započeo je studij medicine u Beču, ali je 1911. upisao te 1915. završio teologiju u Zagrebu i bio zaređen za svećenika. Službovao je u Hrvatskoj Kostajnici, Kutjevu i Zagrebu. Iz Krapine, gdje je predavao na Maloj gimnaziji, otišao je na viši studij teologije u Lyon, gdje je 1921. doktorirao. Neko je vrijeme bio na studijima u Belgiji i Beču, a 1923. vratio se za profesora na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na Katedri za uporednu nauku o religijama. Umirovljen je 1960., a umro je u Zagrebu 1. prosinca 1962. te pokopan u Požegi.
Teme njegovih istraživanja, znanstvenih i publicističkih radova na hrvatskom i njemačkom jeziku bile su etnografija, etnologija, prapovijest, povijest religija, posebice magija i ezoterijski kultovi, a u tom sklopu bavio se posebice sibirskim narodima. Više opsežnih znanstvenih radova objavio je u »Bogoslovskoj smotri« te u nizu inozemnih znanstvenih zbornika. Bio je suutemeljitelj Etnološkoga društva u Leipzigu, sudjelovavši u nizu znanstvenih skupova širom Europe, suradnik »Hrvatske enciklopedije«, a u izdanjima »Hrvatske bogoslovske akademije« izišle su mu poznate studije »Krapinski čovjek i njegovi suvremenici« i »Historijski razvoj porodice«. Pisac je opsežnih djela »Religija i magija u povijesti ljudskog roda« te »Znanost i religija«. Njegovo je životno, no nedovršeno djelo na njemačkom »Studije o ezoterijskim kultovima i o ljudskim žrtvama«.
Uza znanstveni rad, gajio je veliku ljubav za misije pa je od 1930. do 1942. bio glavni urednik lista »Crnče«, »misijskoga mjesečnika sa slikama za katoličku mladež«. Držao je predavanja u »Pučkom sveučilištu« i tečaj iz etnologije, etnografije i pretpovijesti na Radiostanici Zagreb.
»Gahs je stekao svjetski ugled kao istaknuti poznavatelj ezoterijskih kultova, šamanizma i s njime povezanih kultura sjevernosibirskih naroda« (V. Belaj), a »osobito je hvale vrijedno njegovo zanimanje za mjesto i značenje Najvišeg Bića u religijama mnogih naroda« (M. Svirac). Veoma načitan, izvrsne memorije, velikoga radnoga kapaciteta, vrlo skroman, istinoljubiv u životu i znanstvenom radu, skriven dobrotvor sirotinje i bogoslova, kontemplativan, duboke vjere i pobožnosti, bio je primjer mnogima i potaknuo više obraćenja. (L)
