Hrvatski je sabor nedavno donio Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskoga rata, koji, razumljivo, »vrijedi« isključivo za područje Republike Hrvatske. No budući da je teško potpuno izolirano promatrati tadašnja zbivanja u Hrvatskoj bez širega konteksta, nužno je i pošteno barem sjetiti se po nekakvoj analogiji Hrvata nevinih civilnih žrtava u Srijemu, Banatu i Bačkoj tijekom Domovinskoga rata. O toj u hrvatskoj javnosti potpuno nepoznatoj i zaboravljenoj temi zamolili smo za razgovor novinara Zlatka Pintera, koji je dosad objavio knjige »Hrvati iz Srijema, Banata i Bačke u vrtlogu devedesetih – Progon i etničko čišćenje« i »Progon i stradanje Hrvata u Vojvodini tijekom Domovinskog rata«, a uskoro mu izlazi i treća knjiga »Krvavi tragovi velikosrpske ideologije na kraju XX. stoljeća«.
Nažalost, jako se rijetko i malo govori o tome u Hrvatskoj. Mislim da je za to više razloga, ali nije sva krivnja na hrvatskim medijima i institucijama – ima je i na nama koji smo podrijetlom iz tih krajeva jer, čini mi se, vrlo rijetko i nekako »sramežljivo« spominjemo osamdesete i devedesete i sve ono čemu smo svjedočili dok smo živjeli tamo.
Kad su u pitanju spomenute hrvatske žrtve, moram odmah reći da pouzdanih, točnih i konačnih podataka nema. Brojka je negdje između 25 i 40 tisuća, no nema sustavnih istraživanja koja bi ih potvrdila i verificirala. Koliko mi je poznato, zakonske mogućnosti reguliranja statusa civilnih žrtava rata za naše Hrvate s područja Vojvodine i Srbije nema jer znam iz osobnoga iskustva da neke stradale obitelji nisu uspjele dobiti takav status.
Moramo se podsjećati i svjedočiti istinu, koliko god to ponekad bilo, kako Vi s pravom kažete – šokantno. Osim ubojstva hrvatske obitelji Matijević, u Kukujevcima je u noći sa 29. na 30. srpnja 1993. okrutno masakrirana i pobijena još jedna tročlana obitelj, Oskomić-Tomić: Nikola, Agica i Marija, i to tako što su im egzekutori kasno navečer ušli u kuću, satima ih mučili i tukli željeznim pajserom i potom im ispalili u lubanje hitce iz »škorpiona«. Ničim izazvan zločin počinili su srpski dragovoljci iz Smederevske Palanke, formalno pripadnici »Srpske vojske Krajine«, postrojbe koja je tada djelovala u sastavu »Vojske Jugoslavije« i bila stacionirana na okupiranom području istočne Slavonije, u Nijemcima. Spomenut ću i slučaj 26-godišnje djevojke, Hrvatice, Marije Purić, koja je zaklana u svom domu u Golubincima u Srijemu, u općini Stara Pazova, 6. veljače 1994., dok su u istoj kući, ali u drugim prostorijama i dvorištu, bili njezini brat, majka i otac. U Baču u Bačkoj u noći sa 2. na 3. kolovoza 1992. zaklan je u svojoj kući bračni par Guštin: Hrvat Stevan i Srpkinja Nada. Kao i velika većina drugih zločina, osim slučaja Oskomić-Tomić i još tri ubojstva, ni taj do danas nije rasvijetljen. Sumnjam da će se ikad utvrditi pravi razmjeri zločina počinjenih nad Hrvatima, ali i drugim manjinama u Vojvodini i Srbiji, jer mnogi od njih nestali su npr. na fronti ili su umrli pod nikad razjašnjenim okolnostima.
U tek djelomice spomenutom zločinačkom nizu jest i slučaj otmice 35-godišnjega Hrvata Stevana Đurkova iz Sonte u Bačkoj, u općini Apatin, u rujnu 1991. godine, o čijoj se sudbini ni danas ništa ne zna. Kao »nestali« se vode i braća Mato i Ivica Abjanović koje su u večernjim satima 23. listopada 1991. pripadnici JNA pod zapovjedništvom majora Sudžuma vojnim terenskim vozilom odveli iz njihovih domova u selu Moroviću u Srijemu, u općini Šid, i navodno ih predali šidskoj policiji radi »informativnoga razgovora«. Nakon toga im se gubi svaki trag. I Krešimir Herceg iz sela Višnjićeva kod Šida u istočnom Srijemu »nestao« je jer obitelj ni danas ne zna gdje mu je tijelo, iako ga je pred nekoliko svjedoka 7. studenoga 1991. iz puške ubio sumještanin Đorđe Dvoranac, tada pričuvni pripadnik JNA. Nažalost, nemam informacija o bilo kakvim pomacima u pronalaženju nestalih. Da paradoks bude veći, Republika Srbija čak neke od tih žrtava ubraja u svoje »civilne žrtve rata« i tretira ih kao da su stradali od »neprijateljske«, tj. hrvatske strane!
Prvi teroristički napad na katoličke crkvene objekte izvršen je u noći sa 13. na 14. rujna 1990., kad je na vrata franjevačkoga samostana u Baču, koji je spomenik kulture »nulte« kategorije iz XIV. stoljeća, zaštićen Poveljom UNESCO-a, postavljen eksploziv. Sljedeći, ali mnogo teži teroristički čin uslijedio je 22. veljače 1991. kad je minirana katedrala sv. Terezije Avilske u Subotici. Spomenut ću samo još nekoliko slučajeva napada na katoličke crkve, svećenike, redovnike, redovnice i vjernike laike u Srijemu i Bačkoj kojih je bilo, nažalost, jako puno i dobrim su dijelom spomenuti u mojim knjigama.
U srpnju 1991. u Molovinu tutor župe Sot Stipo Kuraja i još trojica Hrvata teško su pretučeni. Kuraja je prevezen u bolnicu u kritičnom stanju. Sljedeće godine, u svibnja 1992., u selu Erdeviku zapaljen je toranj katoličke crkve sv. Mihaela, koji je potpuno izgorio, crkveni krov i zvona teško su oštećeni, a u Hrtkovcima u stan mjesnoga župnika Nikole Kraljevića upala su šestorica srpskih ekstremista, optužili ga za »vezu s ustašama« stavljajući mu nož pod grlo, nakon čega je župnik pobjegao iz sela. U lipnju 1992. u Irigu tijekom noći na ulazna vrata katoličkoga župnoga ureda u dva navrata sin komandira policijske postaje bacio je bombe, a uslijedio je i bombaški napad na samostan redovnica u Zemunu. Istoga mjeseca provaljeno je u katoličku crkvu sv. Ante u Neštinu, unutrašnjost je uništena, a glavni je oltar zapaljen. Također je u katoličkoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga u Nikincima tijekom noći odjeknula eksplozija, koja je pričinila znatnu štetu. U prosincu 1992. godine unutrašnjost katoličke crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima potpuno je uništena u dvije eksplozije, a u večernjim satima pucano je u Sotu na katoličkoga župnika iz vatrenoga oružja u namjeri da ga se ubije, no on je uspio pobjeći i sakriti se u selu.
Napadi su se nastavili nesmanjenom žestinom i g. 1993. već na pravoslavni Badnjak u župni stan petrovaradinskoga župnika Marka Kljajića usred bijela dana upala su dvojica mlađih muškaraca sa željeznim šipkama u rukama. Budući da župnika nije bilo, teško su premlatili njegovu majku Katu, staricu od 69 godina. Nepoznate osobe tijekom noći postavile su eksploziv u dvorišni prostor između župnoga ureda i crkve sv. Antuna Padovanskoga u Nikincima te je u strahovitoj eksploziji srušen zid župnoga ureda, a stakla na crkvi su popucala. Ulazna vrata crkve Uzvišenja sv. Križa u središtu Rume minirana su tijekom noći.
Godine 1994. po tko zna koji put srušen je križ u dvorištu župne crkve u Gibarcu, uz prijetnje Hrvatima.
Godine 1995. nepoznate su osobe tijekom noći uništile unutrašnjost crkve sv. Klementa u Hrtkovcima, spalile sakristiju i teško oštetile oltar, a crkva u Vašicama u općini Šid minirana je i srušena do temelja. Nakon progona Hrvata iz Kukujevaca tamošnja je crkva najprije bila pretvorena u štalu i potom u pilanu.
Katolički su svećenici u tom ludilu bili, očekivano, na meti velikosrpskih divljaka, pa je tako župnik u Šidu Đuro Ćuraj pretučen u rujnu 1991. Uz druge teške ozljede polomljeno mu je pet rebara. Župnik u Kukujevcima Stjepan Maroslavac od silnoga šikaniranja psihički je obolio i morao je ići na liječenje te se više nije vratio u svoju župu, a njegov nasljednik Berislav Petrović od studenoga 1992. također je suočen sa svagdašnjim teroriziranjem. Župnik iz Morovića Petar Petrović morao je pobjeći iz sela kako bi spasio život, fra Ivan Kovačević na službi u Pančevu izvrgnut je prijetnjama da će biti zaklan, pogotovo nakon što su u veljači 1992. na crkvi zapaljena ulazna vrata. Iz župnoga stana u Novim Banovcima pod prijetnjom smrću u kolovozu 1995. izbačen je Tomislav Tomušić, a župnik u selu Plavni u općini Bač Stipan Bošnjak godinama je šikaniran i napadan te javno prozivan čak i preko lokalne radiopostaje. Nešto slično događalo se i s Andrijom Đakovićem, župnikom u obližnjoj Vajskoj, a na tamošnju je crkvu u ljeto 1991. bio bačen i »Molotovljev koktel«. Stalnomu teroru bio je izvrgnut i gvardijan franjevačkoga samostana u Baču fra Josip Špehar, a samostan je, osim spomenutoga postavljanja eksploziva u rujnu 1990., u više navrata kamenovan. Fra Špehara je, nažalost, i u veljači 2016. u samostanu napao, opljačkao i teško pretukao Đorđe Pandurov. Sustavno je progonjen i zlostavljan župnik u Inđiji Stipan Klaić, kao i mnogi drugi župnici u Srijemu i Bačkoj.
Mi smo, primjerice, u našem selu Plavni u općini Bač imali pravoslavnoga svećenika Jovana Viškovića koji se ponašao sasvim neprimjereno. Bio je sklon incidentima i provokacijama. Znao je ulaziti u kavane s crkvenom zastavom i kokardom na grudima, psovati katolicima i Hrvatima »majku ustašku«, donositi kasete s četničkim pjesmama uz zahtjeve vlasnicima da to puštaju na razglas itd., ali to je bilo u odnosu na mnoge druge slučajeve sasvim benigno. Takvo huškanje i širenje mržnje na tim prostorima, što su činili vladike, episkopi, pa i sam ondašnji patrijarh Pavle, bilo je nečuveno.
U kampanji su prednjačili mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, vladika banatski i kasnije episkop zahumsko-hercegovački Atanasije Jevtić, episkop bački Irinej Bulović, episkop raško-prizrenski i kosovsko-metohijski Artemije Radosavljević, episkop slavonski Lukijan Pantelić, episkop osječko-poljski i baranjski Lukijan Vladulov, monah Filaret Mićević, kasniji vladika mileševski, i mnogi drugi, što mogu potkrijepiti i dokumentirati njihovim izjavama, intervjuima i propovijedima. Vodeći ljudi srpskopravoslavne hijerarhije redovito su se sastajali s najvećim ratnim zločincima: Vojislavom Šešeljem, Željkom Ražnatovićem Arkanom, Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Biljanom Plavšić, Momčilom Krajišnikom, Milanom Martićem, Goranom Hadžićem i drugima. Patrijarh Pavle i Sinod SPC-a oglušio se na sve molbe i vapaje katoličkoga prelata mons. Stjepana Milera iz Petrovaradina, svećenika iz Novoga Slankamena Eduarda Španovića i drugih. Nije se reagiralo čak ni u slučajevima oskvrnuća katoličkih groblja u Novom Sadu, Subotici, Surčinu i drugim mjestima, pa ni onda kad su rušeni židovski nadgrobni spomenici.
Kad je riječ o Vojvodini, prema podatcima kojima raspolažem, za zločine nad civilima osuđeno je do sada samo pet osoba, i to na simbolične kazne, što ne čudi s obzirom na to da je jedan od glavnih aktera etničkoga čišćenja četnički ekstremist Vojislav Šešelj u Den Haagu najprije bio oslobođen te na kraju dobio 10 godina zatvora. Dopustite da navedem njihova imena.
Mlađen Kekerović dobio je četiri i pol godine zatvora za ubojstvo Milana Štefanca iz Hrtkovaca. Za surovo ubojstvo četiriju osoba: Stevana Krošlaka iz Sota i tri člana spomenute obitelji Oskomić-Tomić iz Kukujevaca, nalogodavac Milan Nikolić Đeneral, Pavle Drašković i Goran Vuković Šojka dobili su ukupno 28,5 godina zatvora. Nekima je od njih u to uračunato kumulativno kažnjavanje za više kriminalnih djela. Vilim Virt, Hrvat oženjen Srpkinjom i doseljenik u Srijem, za ubojstvo Živka Litrića u Kukujevcima kažnjen je sa 10 godina zatvora. Sve u svemu, ukupno manje od 40 godina zatvora za šest žrtava ubijenih s umišljajem i planski, bez ikakvoga povoda i razloga i izvan ratnih okolnosti. Naravno, pitanje je koliko su od toga zločinci odležali u zatvorima.
Nisam pravnik i ne bih se upuštao u tu problematiku, no svi znamo da se Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskoga rata ne odnosi na one koji u vrijeme Domovinskoga rata nisu bili njezini državljani, pogotovu ako su stradali izvan granica naše zemlje. To je, nažalost, tako, premda se dio tih osoba nalazi na našim popisima nestalih osoba, u slučajevima kad je mjesto nestanka lokacija koja se nalazi na području Hrvatske.
Najprije moram reći da mi motivacije nije nedostajalo jer savjest mi je nalagala da ono što znam i što sam utvrdio kao činjenice zabilježim i ostavim budućim naraštajima i znanstvenicima koji će možda jednoga dana obrađivati te teme. Napisao sam ukupno tri knjige, od kojih je treća u pripremi za tisak i trebala bi ugledati svjetlo dana u rujnu. Prve su dvije znanstvene monografije, od kojih je jedna izišla u nakladi Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata, a nakladnik je druge Fakultet hrvatskih studija i ona će biti uvrštena u nastavni plan i program kao udžbenik za studente povijesti, što mi je posebna čast i veliko priznanje.
