Da još ima prostora za zapošljavanje i u trećoj dobi dobro se vidjelo na Danima poslova u turizmu u Zagrebu. Jasno je da za mlade treba otvarati prostor, ali ne treba preskakati ni one koji su na silu bili rano umirovljeni. Kako piše Radmila Kovačić, iako je bila subota, oni koji kažu da imaju za kruh nisu ni u kakvoj krizi, ali dobro se osjećaju, imaju optimizma i volje za rad. Tko ne bi poželio takva radnika. Međutim onima koji se zaposle na osam sati mirovina se zamrzava pa većina priželjkuje rad na četiri sata. U tom bi slučaju poslodavac za jedno radno mjesto s osmosatnim radnim vremenom morao zaposliti dva sezonca, a to bi im udvostručilo probleme sa smještajem sezonskih radnika. I druge će branše zasigurno naći svojih specifičnih mana u zapošljavanju umirovljenika kao da ni sami nemaju mana i kao da desetljećima radnike nisu iscrpljivali sistematično štedeći na njihovim plaćama. Danas kad im gledaju u leđa dok odlaze u Njemačku, Irsku, nemaju puno izbora. Mudri valjda ne će propustiti priliku da, uz malo više kombinatorike, u svoje poslovne procese ugrade po neku sijedu osobu.
Zanimljiv tekst o završetku Matoševe rodne kuće u Tovarniku napisao je Denis Derk pitajući se hoće li važan kulturni projekt s najistočnije hrvatske granice konačno biti dovršen. Hoće li nepoznat netko namaknuti deset milijuna kuna i omogućiti dovršenje projekta kojega je cilj promicanje lika i djela tvrdoglavoga Gustla koji očito i mrtav budi uspavane hrvatske duhove?
Hoće li netko isplatiti Matici hrvatskoj poveći iznos koji ta udruga traži od Društva Antuna Gustava Matoša kako ne bi došlo do gotovo već i provedene javne dražbe Matoševe rodne kuće? Hoće li netko prekinuti sudske sporove, kako one postojeće tako i one potencijalne u vezi s obnovom Matoševe kuće? Hoće li se u Hrvatskoj naći dovoljno mudrih glava da okončaju ovaj pravosudno-kulturni skandal koji umjesto da jenjava, iz mjeseca u mjesec eskalira? (…) Istina, obnova Matoševe rodne kuće i stvaranje Matoševa muzeja otpočelo je u sigurnom krilu Matice hrvatske kroz njen tovarnički ogranak. Matica hrvatska tako je bila metaforična babica te mudre i ambiciozne inicijative koja je na početku i financijski pomogla u otkupu književnikove rodne kuće. Ali, kroz godine financijskih bespuća, Matičin se ogranak osamostalio i pretvorio se u Društvo Antuna Gustava Matoša, koje je nastavilo s projektom i dalje tražeći podršku isključivo javnog novca… Ali umjesto da su od države i lokalne zajednice, a onda i od Matice hrvatske tražili isključivo javni novac, vlasnici obnovljene zgrade, koji su, istina, zamislili vrijedan kulturni i književni centar, trebali su se okrenuti europskim fondovima. Pa Hrvatska je od 2013. godine u Europskoj uniji. Zašto se europskim novcem ne bi dovršio hvalevrijedni tovarnički projekt u koji je već uloženo dosta javnog novca? Zašto je u Hrvatskoj još uvijek uvriježeno mišljenje da ama baš sve potrebe u kulturi mora financijski podržati Ministarstvo kulture? Zašto su u Hrvatskoj propala gotovo sva javno-privatna partnerstva u kulturi? I zašto gotovo nitko od jačih privatnih investitora ne želi ulagati u kulturu? Pa onda i u Matoševu rodnu kuću? Ali da se uz pomoć vlastite domišljatosti mogu preokrenuti trendovi uz pomoć projekata u kulturi najbolje pokazuje Društvo za obnovu šibenske baštine Juraj Dalmatinac koje je ne samo promijenilo šibenski kulturološki krajolik, nego je i gradu Šibeniku ulilo novu poduzetničku i gospodarsku dimenziju.
Mnogo se govori o preseljavanju u Europu i stalno se iseljava. No postoje i druga preseljenja o kojima se razgovaralo sa studentima Sveučilišta u Zagrebu. Na pitanje jeste li razmišljali o preseljenju ili povratku u periferne krške krajeve 82,3 posto studenata odgovorilo je s »ne«. »Da« je reklo samo njih 17,7 posto pa je zanimljivo čuti gdje bi se studenti voljeli preseliti, navodi se u »Večernjem listu«. Je li realno očekivati da se mladi ljudi u Hrvatskoj presele u demografski i gospodarski opustošene krajeve i dignu ih iz pepela, baveći se ruralnim turizmom i ekološkom poljoprivredom? O preseljenju na izolirane otoke, u Dalmatinsku zagoru, unutrašnju Istru, Gorski kotar, Liku, Kordun i Žumberak razmišljalo je 17,7 posto studenata Sveučilišta u Zagrebu. Onima koji bi se tamo preselili najpoželjniji za život su otoci poput Visa, Mljeta, Lastova, Dugoga otoka, otoci šibenskoga arhipelaga i unutrašnja Istra, pa Dalmatinska zagora, a najnepoželjniji Žumberak, Kordun i Lika. Pokazalo je to istraživanje »Potencijali hrvatske kršne periferije iz perspektive studenata Sveučilišta u Zagrebu«, koje je mladi geograf Šimun Nejašmić proveo s profesorima Petrom Radeljak Kaufmann i Aleksandrom Lukićem s geografskoga odsjeka zagrebačkoga PMF-a za Hrvatski geografski glasnik. Anketirano je 490 studenata zagrebačkoga Sveučilišta. Među studentima koji su razmišljali o povratku u te krajeve gotovo trećina je vezana za njih podrijetlom ili rođenjem, a samo je 12 posto studenata koji ne potječu iz tih krajeva razmišljalo o preseljenju. Valja napomenuti da je 72 posto ispitanika stalno prebivalište imalo na području Zagreba i Zagrebačke županije, a ostatak je iz drugih krajeva Hrvatske. Više od polovice studenata koji su razmišljali o preseljenju motivirano je ambijentom ruralnih naselja, mirnijim životom, emotivnom vezanošću za rodni kraj te željom za promjenom životnoga okruženja, ističu autori istraživanja.
