Samo 7 % ispitanika preferira »moderne« crkve
»Moliti se mogu bilo gdje, ali ako već mogu odabrati crkvu koja je lijepa, (…) napravit ću to.« »Svako vrijeme donijelo je umjetnički i teološki vrhunska djela sakralne umjetnosti i arhitekture, kao i ona upitne kvalitete. Isto je i sa svakom razinom raskoša.« »Smatram važnim veličanstveno i lijepo urediti unutrašnjost i vanjštinu svake crkve kako bi ona svojim izgledom lijepo i jasno prikazivala otajstva u koja vjerujemo te kako bi svojim raskošom i nedvosmislenošću poticala ljude na revan, uredan i pobožan život te sabranost u molitvi.« »Stare crkve su mi draže, osjeća se da su građene s dušom. Moderne crkve jesu lijepe, ali su nekako duhovno hladne.
Premda to sve na kraju ovisi o nama koji u njih dolazimo.« »Najljepše svjetske sakralne građevine nastale su kao plod duboke molitve i promišljanja arhitekata, umjetnika i svih uključenih, s ciljem davanja slave Bogu i uzdizanja duha svih koji posjećuju taj prostor. Danas često je glavna pomisao biti jedinstven, pa makar to bilo jedinstveno ružno i neprimjereno, cilj je ugađati suvremenim trendovima, makar izazivali sablazan.«
Sličan raspon stavova o sakralnim prostorima moguće je čuti u razgovorima koji se vodi u predvorjima i dvorištima gotovo svih hrvatskih crkava. No koliko je vjernicima doista važna ljepota sakralnoga prostora? I što pod njome podrazumijevaju? Značajniji raspon podataka o takvim je pitanjima u Hrvatskoj bilo gotovo nemoguće pronaći – sve donedavno. Naime, tim koji tvore tri mlade i društveno angažirane vjernice – Klara Biondić, Dora Kujek i Arijana Marjanović – na društvenim je mrežama nedavno objavio rezultate svojega istraživanja stavova vjernika laika o važnosti lijepoga u crkvenom prostoru. Sugovornice su za Glas Koncila rado razjasnile poticaje i ciljeve istraživanja kojemu se doista odazvao presjek Crkve u Hrvata: od osoba sa srednjom stručnom spremom do doktora znanosti, od generacije 1949. do naraštaja 2009., od vjernika iz Hrvatske i BiH pa sve do Austrije, Njemačke, Irske i Kanade.
Vjernici skloniji tradiciji
»Kao što na naše stanje utječe to jesmo li vani u prometu ili u prirodu, živimo li u urednom ili neurednom domu, tako i izgled crkve utječe na naše misli i osjećaje«, objašnjava polazište istraživanja Arijana Marjanović, doktorandica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. »Stoga smo odlučili istražiti koliko je ispitanicima važan unutarnji i vanjski prostor, potom koliko im je važan izgled duhovnog prostora i konačno kakav izgled crkve odgovara njihovu ukusu.«
Većina se ispitanika pritom izjasnila da voli jednostavnije, ali ne i modernije uređenje crkve, navodeći kao pozitivne primjere građevine iz 19. stoljeća, a kao negativne primjere uglavnom ostvarenja nastala nakon 2000. godine. »Kada ustanovimo da od 732 ispitanika samo 7 % preferira ‘moderne’ crkve, opravdano se zapitati zašto se danas uglavnom grade crkve moderna izričaja«, primjećuje sugovornica.
Umanjiti estetske raskorake
Takvo stanje magistra menadžmenta u kulturi i kreativnim industrijama Dora Kujek smatra posljedicom zaokupljenosti suvremene Crkve »velikim« pitanjima koja uvelike zasjenjuju »sitnice« svakodnevnoga vjerničkoga života. »Uređenje naših crkava zorno pokazuje da smo mnogo puta propustili razmotriti povijest svojih župnih zajednica i želje njihovih vjernika, kao i to da smo objektivne vrijednosti relativizirali.« Relativizacija, čini se, ipak nije uzela toliko maha među ispitanim vjernicima.
Tako ih 77 % unutrašnjost crkvenoga prostora smatra važnom, a oko polovice ih smatra da je ona povezana s njihovim duhovnim raspoloženjima, dok samo 2 % smatra da je sakralna umjetnost unutar crkve nevažna. »Gradnja i uređenje crkva ne bi se smjeli svesti na velebne planove pojedinaca, ali ni na rutinsko odrađivanje. Korak u dobrom smjeru svakako bi bio umanjivanje raskoraka koji trenutno postoji između estetskih uvjerenja onih koji crkve uređuju i onih koji u njima provode najviše vremena«, zaključuje sugovornica.
Osluškivanje bi ojačalo zajedništvo
Kako nadvladati taj raskorak objašnjava Karla Biondić, glazbena pedagoginja i čembalistica. »Osim promjena u uređenju crkava svakako je nužna i edukacija koja bi osim tema iz arhitekture i umjetnosti obuhvatila i teološku i liturgijsku pozadinu. Mnogo toga o valjanom uređenju crkve možemo naučiti upravo proučavajući tradicionalnu liturgiju, kojoj sam i osobno sklonija. No ideja da se stavu vjernika da više važnosti više je moderna nego tradicionalna. To uvažavanje ne znači odmah i diktat vjernika. Vjerujem da se crkva može urediti i bez toga da netko svojevoljno diktira, a netko drugi slijepo sluša diktat.«
Karla Biondić: »Crkva se može urediti i bez toga da netko svojevoljno diktira, a netko drugi slijepo sluša diktat«Arijana Marjanović ističe i eklezijalnu narav spomenutoga uvažavanja. »Primarnu važnost u odlukama oko uređenja crkve svakako imaju osnovna pravila poput liturgijskih propisa, no to ne znači da su potrebe vjernika beznačajne ili bezrazložne. Štoviše, njihovo osluškivanje nesumnjivo bi ojačalo crkveno zajedništvo.«
Privatna inicijativa nije dostatna
Koliko su i same autorice svjesne zamršenosti osluškivanja, pokazuje i to što su sudionike ispitivale postoji li potreba za osnivanjem laičke digitalne kulturne agencije koja bi i crkvenomu vodstvu i vjernicima olakšala uređenje i restauraciju crkava posredovanjem između crkvenih predstavnika i umjetnika, savjetovanjem, pružanjem rješenja i edukacijom. »Odgovori ispitanika u tom su smislu bili vrlo instruktivni: vjernici smatraju da bi takva agencija morala uključiti i državne institucije i crkvenu hijerarhiju – drugim riječima, da to ne bi mogla biti samo privatna inicijativa«, objašnjava Dora Kujek.
Ipak, Karla Biondić priznaje da su poticaji za istraživanje bili i osobne prirode. »Istraživanju sam se priključila i zato što moja rodna župa u Brodskom Vinogorju već dugo čeka na izgradnju crkve, a vjerujem da ovo istraživanje može doprinijeti rješenju te situacije. Trenutno u liturgijskom prostoru nedostaju brojne značajke karakteristične za crkvu, počevši od minimalističkoga uređenja, i nisam jedina koja bi voljela da stvari budu ljepše.«
Najvažnija svrha crkve
Sličan stav iskazuju i brojni sudionici istraživanja, napominje Arijana Marjanović. »Rekla bih da vjernicima očito nedostaje nešto što su crkve nekoć imale i čemu bi se željeli vratiti. Kada pokušavaju odrediti to ‘nešto’, najčešće se služe riječima s popisa plodova Duha Svetoga: radost, mir, blagost, čistoća… Ako ispražnjena ili apstrahirana crkva u njima pobuđuje upravo suprotna stanja, teško je naći opravdanje težnji da se crkve uređuju baš tako.«
No takav je ishod u oprjeci i s najvažnijom svrhom kojoj bi crkva odražavanjem lijepoga, dobroga i istinitoga morala služiti, upozorava Dora Kujek. »Za mene je primjer takve građevine crkva sv. Mihaela u Osijeku – tradicionalno građena crkva koja obiljem svojih detalja u vjernika unosi strahopoštovanje. U takvu se prostoru lakše pripraviti i za susret s Božjom veličinom i imati ispravan stav u primanju sakramenata. Istraživanje je pokazalo da vjernici teže upravo tomu.« Moglo bi se tomu dodati: kuda god pošla budućnost sakralne arhitekture, tu će težnju vjernika teško moći zanemariti.
Četiri ključa sakralne ljepote
Arijana Marjanović istaknula je da su se u rezultatima istraživanja istaknula četiri »kriterija« lijepoga u crkvenom prostoru. »Svaka bi crkva vjernicima trebala prvenstveno pružati osjećaj topline, a ne praznine. Ako raj nije prazan, tada se ni crkva ne bi trebala ograničiti na minimalizam jednoga križa i bijelih zidova. Drugo, ako ni raj ne izgleda ružno ni osrednje, tada bi i crkva morala biti tako uređena da vjerniku bar na tren ‘oduzme dah’, da ima svoj ‘wow-efekt’. Treće, ako je Bog jasan, i umjetničko bi uređenje crkve moralo biti jasno, bez apstrakcije. Konačno, ne smije se zanemariti ni moment pouke koju zajednica očekuje od uređenja crkve.«
