Početkom travnja u Petrčanima je dodijeljena »Zlatna penkala« za tekstove stranih novinara o našoj zemlji, pa je tako nagrada otišla u Rusiju, SAD i Italiju. Hrvatska turistička zajednica organizirala je svečanu dodjelu nagrada i priznanja inozemnim novinarima za najbolje medijske objave o Hrvatskoj kao turističkom odredištu.
Uz Hrvatsku turističku zajednicu, kao nositelja i glavnoga organizatora 15. po redu Grand prix nagrade »Zlatna penkala«, ovogodišnji partneri i domaćini, koji su ugostili 24 novinara i profesionalaca iz 16 zemalja svijeta, bili su Turističke zajednice Zadarske županije i grada Zadra. »Mi u Hrvatskoj imali smo sreću što je naša zemlja bogata prirodnim ljepotama, imamo i bogatu kulturu – povijesnu baštinu, kao i tradicionalno kvalitetnu gastronomiju. Sve to bilo je odličan temelj za razvoj turizma. A da bi potencijalni gosti saznali za nas, potrebna je kvalitetna promidžba. Kaže se da je najbolja promidžba«, piše Majda Mikulandra, »prijenos vlastitih iskustava, a tko može bolje i ljepše opisati vlastita iskustva nego ljudi od pera. Stoga su vrlo važni tekstovi stranih novinara o našoj zemlji kao poželjnom turističkom odredištu.« Najvažnija nagrada »Zlatne penkale« jest Grand prix koji se dodjeljuje u tri kategorije: za najbolju reportažu tiskanoga medija (časopisi, novine), za najbolju reportažu elektroničkoga medija (TV, radio) te za najbolju objavu na blogu. Nominacije za materijal iz 2018. godine zaprimljene su iz Velike Britanije, Nizozemske, Rusije, Italije, SAD-a, Njemačke, Austrije, Belgije, Češke, Francuske… Ovogodišnji dobitnik Grand prixa za najbolju reportažu tiskanoga medija je David Farley iz SAD-a za reportažu o Dubrovniku objavljenu u časopisu »National Geographic Traveler«. Vasiliy Andreev iz Rusije dobitnik je Grand prixa za najbolju reportažu elektroničkoga medija, a riječ je o njegovoj 22-minutnoj reportaži o Zagrebu i Hrvatskoj pod nazivom »Advent u Hrvatskoj«. Unikatne statue laureatima, koji su prepoznali hrvatske ljepote, posebno za ovu prigodu izradio je Muzej antičkog stakla iz Zadra.
Tvrtka »Ipsos« doznala je u istraživanju za A1 da se 92 % hrvatskih roditelja ne koristi aplikacijama za zaštitu djece i njihov siguran pristup internetu, a čak 93 % roditelja to i ne želi. O rezultatima toga istraživanja raspravljalo se u okviru okrugloga stola koji je održan u Muzeju iluzija u Zagrebu, a na kojem su sudjelovali stručnjaci iz svih područja. »Ako niste svjesni koje sve sadržaje vaše dijete na internetu gleda, bit ćete jako iznenađeni kakvim je sve video ili foto sadržajima ono izloženo« – objasnio je Tomislav Ramljak te naglasio da se od opasnosti na internetu istinski može zaštititi samo pravodobnom edukacijom, prevencijom rizičnih ponašanja na internetu i komunikacijom s najmlađima.
Svoje iskustvo podijelio je i Marko Vuletić, sudski vještak za digitalne tehnologije, sigurnost i zaštitu djece na internetu, koji se prisjetio jedne bezazlene objave zbog koje je dobio mnogo negativnih komentara, čak su bili objavljeni i njegovi privatni podatci. »Važno je da svaki roditelj osvijesti da je od trenutka kad je dao djetetu mobitel u ruke odgovoran za to kako će se dijete koristiti njime te da ga i sam mora poučiti o tome«, rekla je pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević te dodala da se i država treba brinuti za edukaciju.
Početkom 21. stoljeća, kako piše Željko Ivanjek, doživjeli smo već dosad dvije nezamislive katastrofe, »zahvaljujući« ljudskomu zlu i nemaru. Prva je napad na newyorške »Twinse« 2001., a druga požar na katedrali Naše Gospe. U prvom slučaju jedina globalna velesila preživjela je teroristički udar na svom, dotad »nedodirljivu« tlu. U drugom je izgorjelo ono što »ne može« gorjeti: arhitektonsko remek-djelo zapadnoga kršćanstva, ili Staroga svijeta, zasnovano i izvedeno između 12. i 14. stoljeća. Gotovo u izravnom prijenosu, na ekranu se zrcalila ljudska prolaznost i krhkost civilizacijske ostavštine, koja se ne može i ne smije tretirati kao stara kuća iz koje se treba preseliti u blještavu nadogradnju. Nakon ovoga tragičnoga slučaja počeli su se donirati veliki iznosi za obnovu katedrale, što mediji ističu potiskujući vijest da su crkvene vlasti još prije koju godinu upozorile na trošnost Naše Gospe, tražile pomoć za njezinu obnovu. Da, novca je bilo jučer kao što ga ima danas, ali nitko nije reagirao. Nije bilo spoznaje da su ljudska djela prolazna poput svojih tvoraca, a mogu se očuvati jedino dugoročnom, skupocjenom brigom.
Prema imenu Notre-Dame genijalni Matoš skovao je rijetki pohrvaćeni pridjev neke strane crkve: »notrdamski«. Jedan od starijih i opsežnijih spomena pariške Naše Gospe u hrvatskoj književnosti ispisao je isusovac Juraj Habdelić u svojem djelu »Zerczalo Marianzko…« (1662). Spominje katedralu u poglavlju posvećenom Ignaciju Lojolskomu, koji je Družbu Isusovu utemeljio u Parizu, u kapelici sv. Dionizija na Montmartreu. U Našoj Gospi Ignacije je poslije služio misu. U istom gradu u kojem je gorljivo studirao. O svetištu je pisao i dugogodišnji »Parižanin« Dinko Štambak u knjizi »Dvadeset i pet godina Pariza«. Zabilježio je sljedeće opažanje: »U svijetlo nebo Eiffelov se toranj propinjao sa svom svojom gvožđijom, dok se na drugom kraju grada dizala tmasta masa kamene katedrale Notre-Dame-de-Paris, Naša Gospa pariška. Od toga vremena (1945) do danas (1970) kamen je Bogorodičine crkve postao bio.« Nažalost, taj bijeli kamen opet je potamnio, no već skupljeni novac obećava obnovu pariške katedrale.
