Po uzoru na Deklaraciju o hrvatskom jeziku iz 1967. godine objavljena je nedavno i deklaracija o hrvatskom prostoru. »Hrvatski prostor se pustoši, treba ga štititi Ustavom«, stoji u Deklaraciji o zaštiti prostora koju su predstavili ugledni arhitekti Andrija Mutnjaković, Nikola Bašić i Jerko Rošin. Stanje ugroženosti nekoć jezika, a danas prostora, smatraju tvorci Deklaracije, gotovo je jednako. Deklaracijom se traži da se hrvatski prostor temeljnim odredbama Ustava stavi pod postojanu zaštitu, kao branu od kratkoročnih interesa podložnih legislativnim oscilacijama. Deklaraciju su oblikovali članovi Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske (AAUZ) kao prilog aktualnim razmatranjima složenih problema gospodarenja priobalnim prostorom Hrvatske. Potpisalo ju je 20-ak stručnjaka. »Hrvatski geografski, prirodni i kulturni prostor, nakon ljudi, najvrjednije je nacionalno blago. Unatoč toj općoj spoznaji, hrvatski prostor dramatično se pustoši i obezvrjeđuje uz neshvatljivu nebrigu svih struktura trodiobne vlasti, nehaj i nemoć struke i odsutnost osviještene javnosti«, stoji na početku Deklaracije. Mutnjaković je rekao da time žele upozoriti na katastrofalnu situaciju, ponajprije u devastaciji prostora. »Dubrovnik nema plažu kao ni Venecija, a glavna su sjedišta turizma jer imaju baštinu. Hoteli koje danas gradimo moraju biti jednom baština, da privlače svojim karakterom za 50 godina«, poručio je Mutnjaković. Bašić je upozorio na to da se problematika prostora referira na demografiju. »Očit je rast nekretninskih aktivnosti i izvoza ljudi. Ako se preklope karte, vidi se uzlazna nekretninska aktivnost i silazna demografska. Sve više vlasnika na obali su stranci, iako su to državljani zajedničkoga EU-a«, smatra Bašić. Rošin je pak rekao da su svi »krivi« ili zaslužni za današnje stanje u prostoru, počevši struke arhitekata pa nadalje, prenijela je u Jutarnjem listu Korana Sutlić.
Trebalo je dugo vremena da se napiše knjiga o književnici i pedagoginji Jagodi Truhelki (1864. – 1957.), što je napravila Katarina Ivon sa Sveučilišta u Zadru. Knjiga, objavljena u nakladi »Ljevak«, nosi naslov »Jagoda Truhelka – poetika na margini«. Politički utjecaji koji su tijekom 20. stoljeća krojili književni kanon i razdvajali autore na podobne i nepodobne Truhelku su neopravdano i okrutno gurnuli na marginu.
Namjerno šikanirana, a zatim zaboravljena, njezina ostavština tek se polako, ali sigurno počinje ponovno otkrivati. Iako se sve više govori o ponovnoj aktualizaciji Truhelkina opusa, velik je njezin dio ostao neistražen. Autoricu je, kako je napisala Tea Špero u Večernjem listu, intrigirala činjenica da je Truhelki nanesena književnopovijesna nepravda u društvenim vrtlozima ideološki divergentnih razdoblja. Oduševio ju je njezin učiteljski put, koji ju je vodio putovima Austro-Ugarske. Iako se iz korespondencije koju je vodila s bliskim osobama dalo zaključiti da nije bila potpuno sretna životom i golemom količinom obveza, tješila ju je misao da će iza sebe ostaviti školsku strukturu koju je ona izradila i koja je prihvaćena. Nadahnjivao ju je njezin otac, koji je postao poznat kao izvrstan učitelj i, iako doseljenik, bio je veliki borac za hrvatski jezik. Uvijek je isticao važnost obitelji, cijeloga se života utječući obiteljskomu gnijezdu, u kojem je Jagoda pronašla svoju snagu jer vlastitu obitelj nije zasnovala. Jagoda i njezina braća bili su povezani te su njegovali tople obiteljske odnose cijeloga života. No najzanimljiviji Truhelkin imaginarij danas bi mogao biti onaj – ženski. Ne samo što je bila među prvim ženama polaznicama Kraljevskoga sveučilišta, nego je i prva autorica koja se u svojim djelima pozabavila položajem žena u društvu. Pišući za »Vijenac«, oblikovala je diskurs o djevojkama i ženama podastirući zavidnu galeriju ženskih likova koje prkose dominirajućoj patrijarhalnoj kulturi.
Truhelka, koja je nosila i sarajevsko traumatično iskustvo Prvoga svjetskoga rata, donijela je i opise ženske ratne traume, što je autorica knjige pronašla u djelima poput romana »Zlatko«, o sarajevskom Židovu Zadiku, čiji sin stradava u Prvom svjetskom ratu. U ondašnjim novinskim tekstovima oblikovala se afirmativna predodžba o Truhelki kao skromnoj i samozatajnoj osobi, hrvatskom domoljubu, produktivnoj prosvjetnoj djelatnici. »Jasno da je to kasnije dovelo do posljedica: iako ju društvo hrvatskih književnika, odlukom suda časti, nije uskratilo pisanje, pedagoški književni zbor obrisao ju je iz članstva. Njezin opus dugo je bio vrjednovan upravo na izvanknjiževnoj osnovi, zamjerala mu se pretjerana religioznost i hrvatstvo i u tom kontekstu učinjena joj je velika nepravda. Kršćanski svjetonazor tada je bio otegotna okolnost i Ivani Brlić-Mažuranić, no u prilog joj je išla vjera u slavensku uzajamnost i međunarodna književna reputacija. S druge strane, s raspadom Monarhije Truhelka je iskazala svoj politički pesimizam približavajući se katoličkomu pokretu, što joj nikako nije išlo u prilog i stoga je u često isticanu trolistu hrvatske dječje književnosti tridesetih Truhelka – Brlić-Mažuranić – Nazor uistinu u žrvnju povijesti i politike najgore prošla – zaključila je autorica knjige.
