Sedmo poglavlje Knjige Danielove govori o kralju Baltazaru koji u noćnom viđenju ugleda četiri nemani koje izlaze iz mora: lava s orlovskim krilima, medvjeda, leoparda s četiri ptičja krila i četiri glave, te sasvim drugačiju i mnogo strašniju četvrtu neman s deset rogova, a među njima izrasta jedan mali rog. Svaka neman predstavlja po jedno kraljevstvo, počevši od onog babilonskog. Ovaj pak mali rog odnosi se na kralja Antioha IV. Epifana, a »usta koja govorahu velike hule« označavaju njegovu govorničku vještinu, ali i bogohulnu drskost. No nasuprot svim tim nemanima koje predstavljaju zemaljska kraljevstva i njihove kraljeve, na prijestolje sjede »Pradavni«, sâm Bog. U njegovoj prisutnosti započinje sud na kojem je ta posljednja neman ubijena, njezino je tijelo raskomadano i predano ognju, a ostalim je nemanima trajnost i vlast ograničena.
Ovonedjeljni odlomak započinje novo viđenje. Daniel se predstavlja kao onaj koji ima noćno viđenje u kojem »na oblacima dolazi kao Sin čovječji«. »Sin čovječji« prijevod je aramejskog izraza bar naša, a kao i hebrejski ben adam označava ponajprije čovjeka. Židovski apokrifni spisi shvaćaju pak ovaj izričaj kao osobni naslov te će ga kasnije tumačiti kao čovjeka koji na osobit način nadilazi obično ljudsko stanje. Takav je slučaj u apokrifima o Henoku i Četvrtoj knjizi Ezrinoj, ali i u rabinskoj književnosti kasnijega razdoblja. Ponekad »Sin čovječji« može biti shvaćen i u kolektivnom smislu, kao ovdje, nekoliko redaka dalje gdje se kaže da će »kraljevstvo preuzeti Sveci Svevišnjega i oni će ga posjedovati za vijeke vjekova«. Oni bi tada bili taj Sin čovječji. No i ta bi zajednica kao glavu imala Mesiju. U svakom je slučaju to viđenje tumačeno u mesijanskom smjeru. Taj Sin čovječji doveden je pred »Pradavnoga« i u njegovoj mu je prisutnosti predana vlast. Njegova je vlast sasvim osobita, drugačija od vlasti što su je imale pobijeđene i osuđene nemani. Ponajprije, dana mu je od samoga Boga, a proteže se nad sve narode, na cijeli svijet. Ova širina vlasti Sina čovječjega obuhvaća i vrijeme te će njegova vlast biti »vječna i nikada neće proći«, a »kraljevstvo njegovo neće propasti«.
Evanđeoski odlomak pokazuje još jednu osobinu po kojoj se Kristovo kraljevanje razlikuje od zemaljskoga. Isus sada stoji pred Pilatom, koji sâm nije ni kralj, nego rimski upravitelj (lat. procurator) te vlada u tuđe ime. Pilat ga sada pita: »Ti li si židovski kralj?« Judeja je bila bez kralja od smrti Heroda Velikoga. Herodovi su sinovi vladali raznim okolnim pokrajinama kao etnarsi ili tetrarsi, a Judeja je postala prokuratorska provincija. Predstavljati se kraljem u Judeji značilo je podrivati rimsku državnu vlast. Isus ne niječe da je kralj, ali tumači kakvo je njegovo kraljevstvo. Ono »nije od ovoga svijeta«. Koliko je to istinito vidi se i iz situacije u kojoj se nalazi. On je kralj, čak »vladar kraljeva zemaljskih«, a ovdje odgovara pred jednim prokuratorom, ne prestajući time biti kraljem, ne gubeći svoje dostojanstvo. Nisu mu potrebni sluge i vojnici kako bi se obranio od optužaba i napada. Pilat ponavlja pitanje: »Ti si dakle kralj?« Zanimljivo, na to pitanje koje ne sadrži dodatak »židovski« Isus odgovara: »Ti kažeš: ja sam kralj«. On je univerzalni kralj svih, a tko god prihvaća istinu, sluša njegov glas.
U odlomku iz Otkrivenja Kristu je nadjenut niz naslova. On je u prvom redu »Svjedok vjerni«. Moglo bi se to još bolje napisati i kao »Svjedok, Vjerni«, s dva odvojena naslova. Prvi na grčkom zvuči martys, poput mučenika koji su krvlju posvjedočili svoju vjeru, no i svojim životom i krvlju on je svjedok ostvarenja drevnoga Božjega obećanja. Drugi je naslov na grčkom pistos »Vjeran«, naslov koji se daje i samomu Bogu, koji je vjeran svojim obećanjima. Krist je potom »Prvorođenac od mrtvih«, što je rečeno riječima Psalma 89, gdje se govori o prvorođencu koji će biti postavljen nad kraljevima svijeta. Stoga je i ovdje Krist nazvan »Vladarom nad kraljevima zemaljskim«. Njegova vlast nadilazi svaku zemaljsku vlast i od nje je bitno drugačija jer se ostvaruje ljubavlju, a ta je ljubav posvjedočena krvlju. Krv je pak postala otkupninom za ljudske grijehe. Kristovo je kraljevstvo u potpunom davanju sebe za druge, koji su po tom daru korjenito promijenjeni. Doista, Krist je vjernike svojom ljubavlju i svojom krvlju učinio »kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu«. Vjernici, obraćeni i oslobođeni grijeha, imaju kraljevsko i svećeničko dostojanstvo. Oni počinju svi sudjelovati u Kristovu svećeništvu. S njim su sjedinjeni i skupa s njime prinose Otcu hvalbenu žrtvu za čitav svemir. Stoga Krista valja hvaliti i priznati mu »slavu i vlast u vijeke vjekova«. To je doksologija, slična onima koje se nalaze u Pavlovim poslanicama, a ovamo je zasigurno dospjela iz drevne liturgije Crkve, skupa sa završnim »Amen«. Krist, poput Danielova Sina čovječjega dolazi s oblacima. Bio je proboden, a sada pobjednički vlada nad kraljevima. Njemu je dano isto ime koje pripada i samomu Bogu Otcu: »Alfa i Omega… Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi.«
