Druga knjiga o Makabejcima donosi primjere vjernih Židova koji ni pod cijenu života nisu htjeli zgriješiti i napustiti vjeru otaca. Tako najprije opisuje kako je mučen stari pismoznanac Eleazar koji nije htio jesti svinjetinu ni pod prijetnjom smrću, jer je »više volio slavnu smrt nego sramotan život«. Odlučuje se radije za mučeništvo te kaže: »A sada, junački se odričući života, pokazat ću se dostojnim svoje starosti i mladićima ostaviti plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti.« Njegova je smrt doista postala primjerom, o čemu svjedoči i odlomak koji pred čitatelja stavlja sedmoricu braće i njihovu majku kojima je također bilo naloženo da jedu zabranjenu svinjetinu, a jedan od njih u ime sviju odgovara: »Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca.« Znakovit je odgovor drugoga brata njihovim mučiteljima: »Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.« To je prvi put da se u Starom zavjetu jasno i nedvosmisleno progovara o uskrsnuću, a odgovor trećega brata daje naslutiti i vjeru u uskrsnuće tijela, kad očekuje da će od Boga svoje udove »natrag dobiti«. Četvrti brat izriče nadu koja im daje snagu za podnošenje muka – nadu u uskrsnuće. Mučeništvo sedmorice braće i njihove majke imalo je snažan odjek u židovstvu, a osobito je on ojačao u doba židovskih ustanaka protiv Rimljana, kad je pisana i Četvrta knjiga o Makabejcima, koja nije ušla u kršćanski kanon, a poziva Židove da ostanu vjerni do smrti svojim tradicijama i svojoj vjeri. U njoj se naširoko raspravlja o mukama braće i njihovoj otkupiteljskoj snazi, ne samo za njih same nego i za čitav narod. Ta će knjiga, koja je nastala u prvom stoljeću, ostaviti tragova i u nekim novozavjetnim spisima, a osobito u Poslanici Hebrejima, koja je svojevrstan odgovor na Četvrtu knjigu o Makabejcima, te pokazuje da se vjernost otačkim predajama prepoznaje u vjeri u Isusa Krista kao velikoga svećenika koji pomiruje čovjeka s Bogom.
Evanđelist Luka spominje saduceje, a spominjat će ih još i u Djelima apostolskim i uvijek u vezi s uskrsnućem. U židovstvu prvoga stoljeća bilo je više različitih sljedba koje su imale i različite nauke. Neke od njih, kao što su farizeji i vjerojatno eseni, vjerovale su u besmrtnost duše i u uskrsnuće tijela. Saduceji, koji su osim toga priznavali samo prvih pet knjiga Staroga zavjeta (Toru ili Petoknjižje), u uskrsnuće nisu vjerovali. Saducejska uvjerenja vidljiva su i iz prvih redaka odlomka. Za njih se kaže da »niječu uskrsnuće«, a Isusu postavljaju pitanje koje je utemeljeno na Mojsiju, što je u to doba drugi naziv za Toru. Njihovo je pitanje postavljeno na način koji je trebao Isusa dovesti u nezgodnu situaciju, jer je trebao ili zanijekati uskrsnuće ili reći nešto protiv Tore. Isus, međutim, pokazuje da saduceji imaju krivo poimanje uskrsnuća. Čini se da je ono zapravo utemeljeno na farizejskoj slici budućega svijeta. Prema kasnijim rabinskim izvorima koji nastavljaju farizejsku tradiciju, čini se da su oni vjerovali u budući život sličan zemaljskomu, u kojem bi ljudi nastavili živjeti u svojim obiteljima, sa svojim zanimanjima, samo na bolji, savršeniji način. Odgovarajući saducejima, Isus ispravlja tu krivu sliku uskrsnuća. Ondje se ljudi ne žene niti udaju, a i njihovo je novo stanje sasvim drukčije od sadašnjega. Konačno, Isus donosi dokaz o uskrsnuću iz Tore, koju saduceji jedini priznaju, gdje Mojsije »Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim«. Oni stoga moraju biti živi, jer Bog nije bog mrtvih. Za razliku od ostalih sinoptika, Luka dodaje: »Ta svi njemu žive« i time i on navodi riječi Četvrte knjige o Makabejcima.
Nakon što je potaknuo solunske kršćane na ustrajnost u vjeri i zdravoj predaji, sada apostol Pavao pokazuje i gdje mogu naći izvor te ustrajnosti: Bog je taj koji ohrabruje srca i učvršćuje ih »u svakom dobrom djelu i riječi«. Ta dobra djela i riječi ponajprije su izrazi ljubavi među kršćanima, ali i prema svim ljudima, baš kao što se to kaže u Prvoj poslanici Solunjanima: »Vama pak Gospodin dao te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama.« I sva pomoć koju Bog pritom daje opet je motivirana ljubavlju, jer on je Bog »koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu«. Milost je dar življenja u Božjem prijateljstvu, u međusobnoj ljubavi s njime, a odatle i poticaj kršćanima da budu hrabri dok nastoje živjeti na kršćanski način, ali i nada da takav njihov život nije uzaludan. Ljubav je početak, tijek i cilj kršćanskoga života: Bog je njezino izvorište, a kršćani ju na zemlji nastoje živjeti kako bi se opet našli u ljubavi s Bogom na kraju svojega puta. Molitva je jedan od oblika pokazivanja ljubavi prema drugima. Njome pomažemo braći i sestrama da lakše provode svoje poslanje, da lakše žive u svijetu, u svim nevoljama i teškoćama, kao kršćani. To je molitva za milost Božju po kojoj vjernik ostaje dosljedan u »ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj«.
